Budim se svako jutro u 9 sati. Zgrabim jutarnje novine i pogledam na stranicu sa osmrtnicama. Ukoliko nisam na njima, ustanem – Benjamin Franklin
Poranih i dok sam stajala u redu da platim što kupih, neplanski i indirektno dobih lekciju. Pogled mi ukrao stariji gospodin koji je bio ispred mene. Držao je troje različite novine i supruzi govorio: Ženo, hajde ti idi i pristavi kafu, onu veću džezvu, sad ću ja. Došao je na red, spustio novine i djevojka za kasom ga upita da li su sve za njega. On se nasmija i reče da jesu, jer tako na miru supruga i on mogu sve pročitati, bez da neko žuri ili čeka da preuzme novine. Ne mogu ja nabrzinu samo prelistati novine, nego želim da uz kafu svako slovo na miru pročitam – dodao je. Kasirka još prokomentarisa kako je najviše začudi što daje taj novac za novine i to u današnji vakat, a penzije male…
Ja ću isti novac dati za kafu i čitati sve s mobitela, a gospodin će za isti iznos dobiti mnogo više i vrijednije – čitanje u rahatluku s najboljim društvom uz najslađu kafu, u svom na svom i to uz zvuk listanja papira, dok ja to na kompjuteru, laptopu, tabletu, mobitelu… Nemam! Ostadoh zamišljena i sjetna. Nekada je bio ćejf listati i čitati novine, posebno uz jutarnju kafu pa onda krenuti za obavezama. Posebna je priča o borbi ko će prvi objaviti nešto, ali o tome drugi put. Sada o borbi da online čitamo što prije i brže, a ne da listamo s merakom i na tenane. I ovaj tekst je online, ali da nije bilo penzionera s puno novina…
Platih što sam trebala, ali okrenuh se i rekoh: Još jedne novine, molim Vas. Došla sam kući, napravila kafu i počela da listam, ali skoro sve napisano mi je bilo poznato. Prelistah novine za minut, dva. U tome i jeste bit sjete! Danas su sve printane informacije stare, bajate… Internet nam pomaže, ali mnogo i odmaže i uzima, a da nismo ni svjesni. Online vijesti jesu najbrže i najaktuelnije, ali… Nije to listanje uz ćejf, sabur i žal što smo došli do kraja pa valja čekati novo jutro za novo izdanje.
Prije smo išli da nekome od starijih ukućana kupimo novine, a sada otvorimo oči i dok smo još u krevetu, imamo dostupne vijesti i informacije uz nekoliko klikova. Jeste lijepo što prije biti upućen i saznati sve novosti, najave, aktuelnosti… Ali nekako nema onu nostalgičnu draž! Nekadašnje rutine polahko izumiru, rijetki i stariji ih još koliko toliko održavaju “živima”.
U kafićima, parkovima, javnom prevozu, na ulici, plaži… Većina gleda u mobitele. Knjiga i novine kao da su zakonom zabranjene. Poneki penzioner na nekoj klupi lista novine ili ih nosi pod pazuhom dok ide na neko mjesto gdje će s ćejfom da im se posveti i sve po tabijatu iščita. Prije su komšije ili gosti u nekom objektu dijelili jedne novine, koje kruže kako ko završi sa čitanjem onoga što ga zanima, a danas se dijeli šifra za wi-fi…
Prije nekoliko godina, radila sam u jednom printanom mediju i ujutro je bila obavezna rutina da na posao dođem ranije i popijem kafu uz čitanje novina, od te, ali i novine drugih medijskih kuća. I danas fali taj i takav dio dana…
Niko mi ne brani da odem kupiti neke novine ali valjda ne bih da budem mimosvijet. Neko će reći da nema smisla ni potrebe da kupuje novine i dodatno troši novac i to radi bajatih vijesti. Slažem se da je brže i jednostavnije to obaviti online, ali ne bi bilo loše da se nekad, bukvalno, počastimo i šokiramo ruke i oči listanjem i čitanjem novinskih sadržaja.
Mnoge starije osobe imaju mobitele i naučili su kako tražiti i “listati” vijesti, ali večina njih i nakon toga voli, dodatno, ipak prelistati novine, prave. Navike i ćejf ne treba skroz zapostaviti. Robovi smo modernog i brzog vremena i načina života, pa baš radi toga trebamo zadržati i vratiti neke prijašnje momente koji će biti samo naši - posebno kako starimo. Nije uvijek prednost biti najbrži, pa ni u online čitanju vijesti. Fali onaj jedan srk, za jedan pročitan list.
Imala sam priliku da starijoj osobi pročitam online naslove i neke vijesti pa mi na kraju kaže: Hvala ti ali hajde molim te trkni i kupi novine da ja mogu danas čitati u više navrata i više puta ako bude trebalo. Razgodi se taj ćejf.
Razmišljam kada sam posljednji put čitala novine? Ne sjećam se – i to nije dobro. Ali evo sjetih se jednog komšije iz mahale u kojoj sam odrasla, koji je svako jutro išao po novine - bilo sunčano, hladno, klizavo… Spomenuh mami i kaže da je dosljedan i danas, bez iznimke. Baš me obradova…
Odoh i sutra kupiti novine – što jeste čudno, ali i nije loše, posebno ako bude sličnog ishoda koji sam imala ja nakon gospodina koji maloprije kupi tri izdanja, pa evo mene navede na makar jedno, nakon dugo, baš dugo vremena!
