Najprije ću ukratko elaborirati zašto baš večeras pišem o ovome, kada smo već na izmaku i ove godine, i kada svi, koliko toliko, svakodnevne brige stavljamo iza sebe, dajući sebi prostora da, do tog famoznog 2.1., barem malo odmorimo i naše misli, ali i našu dušu.

Ja sam vam neko ko svaki dan nešto piše, jer uvijek imam neku inspiraciju, a još više poneku za reći, tako da su moji notesi, folderi i sve u što se slova mogu smjestiti poput kofera koji pokušavate zatvoriti ali vam ne ide, jer ima tu svega ... Međutim, prije dva dana sam otišla sa najdražim dječakom svoje porodice do popularne sarajevske radnje, poznate još kao "od igle do lokomotive", da kupimo neke stvarčice za predstavu koju njegova škola organizuje, jer danas je valjda popularno održavati i takve predstave u školama. Novokomponovani plan i program čini mi se, jer po onome koji je bio dio mog obrazovanja, mi nismo igrali ovakve predstave, već samo one u kojima se promoviše drugarstvo, zajednica, porodica i sve ono što je zaista glavno gorivo za pogon naših života. Ma znate onu "kamen po kamen palača...".

Ali, okej, naravno da shvatam da su se vremena promijenila, da je nastupila jedna sasvim druga era i da mi moramo ići u korak sa time. Jedino što možemo jeste zadržati, nekako i što je više moguće, neke svoje tradicije u svemu tome i oduprijeti se spuštanju naših granica do samog dna kojemu ovaj svijet trenutno stremi. Odnosno, valja nam zadržati sebe u cijelom ovom ludilu i, biti i moderan, ali i ostati svoj sa svim onim što nas istinski usrećuje i čini posebnima. I tako ja odvedoh dijete u potragu za rekvizitima koji su njemu potrebni, za njegovu ulogu, onu u čijem stvaranju nije sudjelovao on, i onu koja samo malim dijelom prikazuje njegov karakter, ali jasno da je to samo predstava i usputna uloga u još jednoj školskoj predstavi ( ali, ja i dalje ovdje vidim jedno veliko ali, kojim, međutim, ne želim skretati sa teme).

I tako po ulasku u tzv.lokomotivu od radnje, osim blagog šoka i napada panike koji doživljavam od broja ljudi koji se nalaze u istom, istovremeno poprimam i, do sada, neviđenu dimenziju inspiracije za novi članak. A, naglašavam, i dijete nije ostalo ništa manje šokirano, jer stisak ruke kojim je obujmio moju hladnu desnicu, bio mi je i više nego dovoljna molba da ovo "tetka, molim te", završimo što prije. Odmah sam tu situaciju doživjela kao okidač i za mnoge druge stvari o kojima sam počela razmišljati i koje su mi proletjele kroz glavu, onako same od sebe, pitajući sebe, pitajući vas, je li mi stvarno ovoliko pretjerujemo, u svemu? Haman, pa nebitnom.

U svoju odbranu moram reći da sam ja stvarno osoba kojoj je, poslije oktobra, decembar drugi omiljeni mjesec u godini, jer mi budi posebne uspomene, kada je sve bilo tako iskreno i lijepo, baš zato što je bilo malo i skromno, a i zato što sam uvijek vjerovala da sa novom kalendarskom godinom, i ja dobivam dodatnog vremena za napraviti od sebe još bolju osobu. Imala sam neki osjećaj da mi Jedini daje još jednu priliku da napravim i učinim nešto zbog čega će nam i lice i srce dobiti po jednu novu boricu. Jer ovakve se mogu tolerisati i za njih nije potreban nijedan hijaluron niti filer. I da, volim i ja i lampice i šljokice, i lijepo uređeni prostor, toplinu i čaj sa dragim ljudima u tim kitnjastim prostorima, ali ništa više od toga. I ništa previše od svega toga. Međutim, danas je svega previše, danas se dva mjeseca unaprijed postavljaju lampice, jelkice i pitanja "gdje ćeš za Novu?". Danas obične bombone i providna kesa u kojoj je spakovan smoki, čokolada i jedna mala igračka, ne mogu predstavljati poklon, jer skupa se cijena mora platiti da bi slika poklona bila primamljiva. Znate, prava veličina, ugao i pozadina i novi insta post 'is on fire'. I tako, godina po godina, dođosmo do toga da nam sve izgubi smisao.

Danas ni ta euforija, koja je trebala biti samo privremeni bijeg od realnosti, ne izaziva više nikakvo uživanje i iščekivanje, jer šta da iščekujete ... ono čega svaki dan imate i previše. Ono što nam se servira u tolikim mjerama, da više ne znamo šta ćemo od sebe, pa počnemo da preterujemo sa svime. I u svemu. A, ono što me dodatno pogađa, pored ove 'emocionalne' strane, jeste i činjenica da se toliko novca daje na stvari koje su preskupe u odnosu na svoju vrijednost, a opet toliko tvornički i precizno napravljene da osvoje i najveće tvrdice i ukrase najskromije domove.

A, naravno, tako dobivamo i gomile novog materijala, budućeg smeća od kojeg je postalo zagušljivo živjeti na ovoj planeti. Ali zar ćemo, pobogu, misliti još i o tome ? Ok, evo nećemo. Ali, doći će vrijeme kada ćemo morati. Samo se nadam da neće doći vrijeme pa da kao Ameri obilazimo i najljepše nam šume, u potrazi za drvcem koje će biti isto tako najljepše, pa ćemo ga baš zbog njegove ljepote i korisnosti svima nama, kroz korisnost prirodi, posjeći i 'zasaditi' u svom domu. Stvarno Te molim da više nikada i nikome takva ideja ne zasija u glavi.

Ne znam, ne bih da sam pesimista, rekoh volim i ja mnogo toga, volim i benefite koje nam donosi ovaj hod uporedo sa vremenom, uz uslov da uzimam samo one korisne i da ih isto tako i primjenjujem u svom svakodnevnom životu.

Jer već odavno znam da se dobrota, ljudskost, kao i sreća i pronalazak iste ne bi smjeli razlikovati bez obzira na vrijeme i godišnje doba. I svjesni toga, uvijek i svugdje ćete sebi priuštiti najljepši i najskuplji poklon, koji se plaća samo onoliko koliko ste spremni duhom da date, jer ljubav i mir novcem niko od nas platiti ne može. I što prije postanemo svjesni takve istine, prije će se upaliti i svaka lampica u našem domu, ali i u našem srcu. Zato, ne opterećujte se i ne pretjerujte ove godine, već napravite svoju oazu mira, koja je vama dovoljna i koja vam daje odriješene ruke da u njoj pričate najljepše priče i stvarate posebne uspomene. A, drugima ostavite njihove oaze ko zna čega, jer život na slikama nije isti kao onaj u realnosti.