Na prvi pogled, grafit “UBIJ BALIJU” na izletištu u Bunica djeluje kao još jedan čin vandalizma u javnom prostoru. Međutim, njegova poruka prevazilazi obični grafit i ulazi u sferu propagande mržnje, etničke netrpeljivosti i simboličkog nasilja. Sama lokacija dodatno pojačava težinu poruke – prirodno izletište koje bi trebalo predstavljati prostor odmora, zajedništva i bijega od društvenih tenzija pretvara se u mjesto zastrašivanja i podsjećanja na ratne narative koji ni decenijama nakon sukoba nisu u potpunosti nestali iz javnog prostora Bosne i Hercegovine.
Poruka grafita je direktna, agresivna i ne ostavlja prostor za interpretaciju. Korištenje riječi “balija”, koja se u nacionalističkom diskursu koristi kao pogrdan naziv za Bošnjake, pokazuje jasnu namjeru dehumanizacije određene etničke skupine. Upravo je dehumanizacija jedan od ključnih elemenata propagande mržnje kroz historiju – stvaranje slike “drugog” kao manje vrijednog, opasnog ili nepoželjnog. Kada se takva poruka spoji s imperativom “ubij”, grafit prelazi iz govora mržnje u otvoreni poziv na nasilje.
Vizualno, grafit nije umjetnički kompleksan, ali njegova propagandna snaga leži upravo u brutalnoj jednostavnosti. Crna boja slova, grubo ispisana na betonskoj površini, ostavlja dojam hitnosti i sirove agresije. Nema estetske ambicije, nema simbolike koja bi prikrivala značenje – cilj nije umjetnički izraz nego širenje straha i provociranje reakcije. Takvi grafiti često služe kao teritorijalne oznake, odnosno pokušaj simboličkog “prisvajanja” prostora kroz nacionalističku poruku.
Posebno je značajno analizirati kontekst Mostara i Hercegovine, prostora koji i dalje nose snažno naslijeđe ratnih podjela. U takvom ambijentu grafiti postaju sredstvo produžavanja konflikta u simboličkoj formi. Oni ne djeluju samo na pojedinca koji ih pročita, već utiču i na kolektivnu atmosferu, stvarajući osjećaj nesigurnosti i produbljujući nepovjerenje među zajednicama. Propaganda u ovom slučaju ne pokušava uvjeriti argumentima, nego emocijama – prvenstveno mržnjom, strahom i bijesom.
Ovakvi grafiti također imaju funkciju normalizacije ekstremnog govora. Kada poruke koje pozivaju na nasilje ostaju dugo prisutne u javnom prostoru bez reakcije institucija ili zajednice, stvara se utisak društvene tolerancije prema njima. Time grafit postaje više od pojedinačnog ispada; on postaje dio šire kulture šutnje i pasivnosti prema nacionalističkom nasilju.
U propagandnom smislu, grafit koristi nekoliko ključnih mehanizama: pojednostavljivanje poruke, identifikaciju “neprijatelja”, emocionalnu manipulaciju i javnu vidljivost. Upravo zbog toga njegov uticaj može biti snažan, posebno među mlađim generacijama koje svakodnevno odrastaju okružene simbolima podjela. Umjesto dijaloga i zajedničkog prostora, ovakve poruke proizvode atmosferu konflikta i podsjećaju koliko je javni prostor u Bosni i Hercegovini i dalje mjesto političke i identitetske borbe.