Skrolaš Instagram i izleti ti pet šest postova o simptomima raznih dijagnoza (najčešće vezanih za mentalno zdravlje) i eto, sahranio si se živ. Koliko je dobro, toliko i nije to što su nam informacije danas lako dostupne. Često se banalizuju, servirane u par redova, bez konteksta. To ti je kao kad neko dijeli Rumijeve citate, a u životu nije otvorio Mesneviju. Isto je i sa modernom psihologijom... Brze metode da otkriješ kakve su nečije namjere, šta misli o tebi, zašto se ponaša ovako ili onako. Isto i sa medicinom, ukoliko imaš učestale migrene, zujanje u ušima, anksiozne ponavljajuće misli - gotovo. Dijagnoza je već tu. Olako sebe etiketiramo. Olako posežemo i za lijekovima. Ne slušamo struku. A opet, nekako i razumijem narod što je prestao da sluša. S farmacijom je to posebno zeznuto, jer tu ima puno novca i ljudima je teško povjerovati da iza toga može postojati i dobra namjera. Naravno, kao i sve drugo, farmacija se može zloupotrijebiti, ali to nije njeno osnovno pravilo. Možda sam naivna… a možda i nisam, jer kako bi dijabetičari danas uopšte bili živi da nije pronađen inzulin? Prije otkrića inzulina, dijabetes tip 1 je bio praktično smrtonosan. Inzulin je preokrenuo tok medicine. Bez filozofije. Isto kao antibiotici; prije njih upala pluća, infekcija rane ili porođaj često su značili smrt. Danas su rutinska stvar. Ili anestezija; prije nje operacije na živo, šok, trauma. Danas nezamislivo. Farmacija nije sveta institucija. Tu postoje profit, lobiji, zloupotrebe, loši lijekovi koji su povučeni. Ali to važi za svaku industriju. Farmacija nije anđeo, ali nije ni šejtan. Bez nje, pola nas ne bi bilo ovdje. Ne vjerujem joj ni ja slijepo... Ali onda se sjetim da bez inzulina dijabetičari ne bi doživjeli odraslu dob; i tu mi se sva ta priča i sumnja malo raspada. Možda problem nije u lijekovima, nego u tome što ih uzimamo zdravo za gotovo, kao i dijagnoze koje sami sebi lijepimo. I nije sve ni do farmacije. Ima nešto i do pristupa. Do sistema u kojem ljekar ima dvije minute, a ti izađeš s receptom prije nego što si stigao objasniti kako se stvarno osjećaš. Ne mislim da su ljekari zli ili lijeni, nego preopterećeni. A tamo gdje nema prostora za dubinu, lijek često ne liječi uzrok, nego utišava simptome.