Ovo pitanje usko je vezano za prepoznavanje crnogorskih “junačina”. Ovom rečenicom služe se svi, po potrebi i kako im je zgodno, od Prkna Đekinog do Muda Marjanovog. Uzmimo, dakle, da je Prkno Đekin sasvim lijeva i totalno nepoznata osoba, običan građanin laik, a Mudo Marjanov desna ruka nekog tamo džibera, krupnog i bogatog institucionalnog čovjeka, pa i mafijaša, ako hoćete. U suštini, obojica su realno postojeće persone u crnogorskom društvu i žargonu – u to nema sumnje – koliko god njihova imena za prirodu visoko etičkog novinarstva bila neprikladna. Kod nas je i riječ “prdnjava” ušla u anale, tako da ni ovo čudo nije za čuđenje. Obojica su, dakle, predstavnici dva kraja jedne iste staleške duži.
Problem je kad nastane sukob interesa među ovom dvojicom, pa se, u želji da se dokažu, zastraše drugog, a istovremeno i odbrane svoje, obojica služe ovom za uši ne baš milozvučnom rečenicom. Ona isplivava kad obojici ponestane argumenata, a vazduh rasprave se toliko usija da jedino može doći do fizičkog sukoba. Ona je ujedno i nekakav dokaz da je sagovorniku ego unižen, pa se isti njenim uzvikivanjem valjda uvjerava da je ego i dalje visoko na nebesima. Junaštvo se za ovakve persone pokazuje, a najčešće i završi, fizičkim nasrtajem pa čak i ubistvom.

Dakle, nije džabe “junačina” stavljeno pod navodnike: oni nisu pravi junaci, prema tome ni slika pravog junaštva. Istini za volju, njihovo junaštvo prostire se dotle dok se ne nađe neko jači i opasniji od njih da im zaprijeti; ili se pak nađu u mnogo nezgodnijoj situaciji od one koju smatraju da mogu sami da riješe. Tada jednoglasno ućute i povuku se, ipak nemoćni pred jačom silom, opet u obliku čovjeka.
Primjera je mali milion, a najbanalniji se desio prvog januara prošle godine – OPET NA CETINJU – kad je lik poubijao koga mu je odgovaralo, bježao iz petnih žila, i na kraju, kad ga je policija satjerala u ćošak, sam sebe je upucao. Manji je problem što je on tada čitavoj državi uskratio Novu godinu, mnogo veći je – što je svima potvrdio psihopatsku crtu Cetinjana, pa možda čak i to da je nešto trulo u državi Danskoj.

U krajnjem, otvara se pitanje u kolikoj mjeri je među ljudima koji se velikodušno služe ovom rečenicom – pravih psihopata, ili, tačnije – ljudi koji crno na bijelo imaju problema sa mentalnim zdravljem. Možda je, prosto, samo mentalitet takav: ljudi ovom rečenicom često aludiraju na svih 16 koljena svoje familije, te na svoje ugledne prijatelje i kumove – jednom riječju i sve đuture – naročito na njihove zasluge, u nadi i očekivanju da će sva ta gomila zajedno da ih izvuče, spasi, ili pak dočara NN licu koliko su oni moćni.

Bilo kako bilo, tragom cetinjske psihopatske crte policija je pokrenula akciju “POŠTUJ ŽIVOT – VRATI ORUŽJE”, u kojoj građani dobrovoljno vraćaju državi ono za šta im je ista velikodušno dala dozvolu. Tome sam i sama neko vrijeme bila svjedok, i uvijek mi je kroz glavu prolazila misao da je osoba koja traži oružani list potencijalno mač sa dvije oštrice: ne zna se hoće li oružje koristiti rekreativno u prazno, rekreativno za životinje ili rekreativno za ljude (uključujući samoodbranu, ubistvo i samoubistvo).

Marko Miljanov kaže da je junaštvo braniti sebe od drugoga. U toj rečenici on je dao ljudima slobodu tumačenja, a ima i primjere u svojoj knjižici, koju sam još dužna da mu pročitam. Možda nam svima bude bolje kad shvatimo (i počnemo da primjenjujemo) to da junaštvo nije u oružju, već u onome što čovjek radi za sebe i druge, a što ga čini čovjekom. Ne životinjom. Marko Miljanov je sam, na primjer, naučio da čita i piše (dakle, postao pismen) tek u 90. godini života. To je, ako mene pitate, mnogo veće i važnije junaštvo. Braniti sebe od drugoga lijepom mišlju i lijepom riječju. Jer, “boj ne bije svijetlo oružje / već boj bije srce u junaka”. Zastanete, zaćutite, i samo zamislite koliki prostor za lijepa djela otvara tek ova rečenica!

Pitali su na kraju i kako idealno odgovoriti na ovo pitanje... Sve u svemu, NE ZNAM JA KO SI TI. Niti me zanima, a niti me plaši. Za mene je junaštvo nešto drugo.