Refleksije uz Majčin dan

Već najmanje tjedan dana razmišljam o tome šta i kome da napišem za Majčin dan. Neke rečenice same dođu, lagano, ali druge zapnu – neke su pune sjećanja, boli, tuge, ljubavi i neke teško objašnjive praznine koja se skuplja kroz godine. Baš te riječi mi ne daju mira.

Moji roditelji su otišli davno. Vrijeme prođe, sve se promijeni – i države, i kuće, i ljudi, i gradovi pokazuju drugo lice, a i slike na kraju izblijede i požute. Ipak, nešto ostane. Neke stvari se nikad ne potroše do kraja. Otkako moje majke nema, a tome je ove godine dvadeset godina, stalno si postavljam pitanja – jesam li joj bio dovoljno dobar sin, jesam li previše toga uzimao zdravo za gotovo, jesam li shvaćao koliko me ona voli. Kad roditelji odu, stvari postanu jasne – shvatiš koliko si puno toga propustio primijetiti. Sjetiš se pogleda, raznih sitnica, običnih riječi… i dao bi baš sve da možeš još jednom čuti, još jednom osjetiti.

Prošlost se ne može vratiti. Nema "delete" tipke. Ostaju samo uspomene i pogreške, i čežnja – nosiš je sa sobom i koliko je to moguće pokušavaš biti bolji sutra nego što si bio jučer.

Onda dođu godine kad sam postaneš roditelj.



Imam sina i kćer. I jednu kćerku izmedju njih dvoje koja je preminula kao 4-mjesečna beba. Nju, iako već dugo nije živa, ne mogu zaboraviti. Ali ne bih sada o njoj. Već jako dugo razmišljam kako kćerki koja je živa još mogu pomoći, kako joj pokazati da sam uvijek tu, čak i ako ne pričamo dovoljno. Nažalost, među nama izgleda nema one bliskosti kakvu roditelj i dijete bi trebali imati. I to boli. Više nego što sam spreman priznati, pogotovo sebi.

Posebno boli kada shvatim da njezine majke — moje prve ljubavi — nema već gotovo četiri godine. Neke ljude čovjek nikada do kraja ne prestane nositi u sebi, bez obzira na to kamo ih život odvede i koliko se putevi kasnije razišli. A kad takva osoba ode zauvijek, ostane neobična praznina koju je teško objasniti drugima. Majčin dan tada više nije samo podsjećanje na vlastitu majku, već i na ženu koja je jednom bila dobar dio mog života i koja je mojoj kćerki dala život. Ponekad pomislim koliko je teško prolaziti kroz život bez majke, čak i onda kada si već odrasla osoba. Neke tuge ne prestaju s godinama — samo naučimo živjeti s njima.

Ipak, s godinama sam naučio jednu važnu stvar – ogorčenost uvijek ide u krivom smjeru. Trudim se ne dati da me bol, tuga, ljutnja ili ogorčenost povuku prema dnu. Nije lako ostati miran kad ti netko drag nedostaje. Nije jednostavno biti iskren, a pritom ne povrijediti sebe ili druge. Postoje istine koje bole, pa makar bile izrečene najnježnije što znaš.

Ali nešto se ne mijenja – roditeljska ljubav ne prestaje, ni kad odnos postane težak. Možda utihne, postane opreznija, tiša, ali ona je i dalje tu. Pitanje koje mi se postavlja je uvijek isto – je li moje dijete dobro? A dijete ti je dijete, čak i kad dijete dobije svoje dijete.

Danas, na Majčin dan, hoću svojoj kćeri reći samo jedno – toplo, jasno i iskreno.

Bez obzira na vrijeme, razlike, udaljenost, pa čak i šutnju među nama… želim ti mir, zdravlje i sreću. Želim da jednog dana shvatiš koliko je dragocjena ljubav koja ne traži savršenstvo da bi postojala. I da ideš kroz život hrabro, sa što manje tereta, a što više ljubavi i dobrote.



Draga Mia, sretan ti Majčin dan.

I da – postoje osjećaji koji se uvijek ne iskažu naglas, ali su tu, žive, i ne nestaju.

Volim te!