Čestitke, želje i pozdravi

Nekad su čestitke i želje imale težinu, a pozdravi miris doma. Nisu bili brzi, nisu bili jeftini i nisu bili bezazleni. Putovali su sporo, preko granica koje su se mijenjale češće nego godišnja doba, i nosili u sebi više tišine nego riječi. Jedna razglednica, presavijeno pismo ili kratki telegram bili su svjedoci vremena u kojem se osjećalo dublje, jer se čekalo duže.

U periodu vladavine Austrougarske, kada su po Bosni i Hercegovini tek počele nicati pošte i željezničke stanice, ljudi su učili novu vrstu bliskosti. Pisati nekome tko je otišao studirati ili raditi u Graz, Beč, Krakow, Peštu ili Trst značilo je priznati da se svijet širi brže nego što ga srce može pratiti. U tim pismima nije bilo velikih riječi. Pisalo se o zdravlju, o stoci, o kiši i snijegu, ali između redova stajala je čežnja. Pozdravi su često bili duži od samog pisma, kao da se njima pokušavalo nadoknaditi fizičko odsustvo: „Pozdravi sve naše“, „Ljubi djecu“, „Ne zaboravi odakle si otišao“.

U periodu između dva svjetska rata, čestitke su postale urednije, gotovo stroge. Na njima su se pojavljivali gradski trgovi, vojnici u paradnim uniformama, dame sa predivnim šeširima. Ali i tada je svaki „Sretan Božić“ ili „Bajram šerif mubarek olsun“ nosio podsvjesnu zebnju. Ljudi su znali da mir nije trajno stanje, nego samo krhki predah. Čestitalo se kao da se time priziva normalnost, kao da se lijepom željom može odgoditi ono što dolazi.

Ratovi su promijenili i jezik pozdrava. U Prvom svjetskom ratu, a kasnije i u Drugom, pisma su se skratila, a značenje im se produbilo. „Dobro sam“ postalo je najvažnija od svih rečenica. Čestitke su se slale rijetko, često bez datuma, ponekad bez adrese, jer ništa nije bilo sigurno. Ipak, slale su se. Čak i iz rovova, čak i iz logora. U njima nije bilo patetike, ali je bilo nade, one tvrdoglave, prkosne nade koja se ne da...

Nakon drugog velikog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, pozdravi su dobili novi ton. „Drugarski pozdrav“, „Srdačno“, „Bratski“ – riječi su bile ideološki obojene, ali su ljudi i dalje u njih ubacivali lično. Novogodišnje čestitke su krasile radničke ruke, fabrike u snijegu i osmijesi koji su obećavali bolje sutra. Slale su se masovno, ali su se čitale pažljivo. Bilo je važno tko ti piše, i kako.

A onda su stigle i devedesete, i s njima tišina. Telefoni su utihnuli, adrese postale beskorisne, a pozdravi postali opasni. U ratnom haosu, čestitke su se pretvorile u glasine: „Kažu da je živ“, „Netko ga je vidio“, "Mislim da se odselio". Kada bi stigla neka poruka, bila je kratka, gotovo šifrirana. Nije se čestitalo, samo se javljalo. „Tu smo.“ „Još smo živi.“ To su bile najteže i najiskrenije želje.

Nakon svega, u miru koji je došao umoran i nesiguran, čestitke su se vratile, ali nešto je ostalo slomljeno. Ljudi su se ko biseri rasuli po svijetu, a pozdravi su počeli prelaziti oceane. Razglednice su zamijenile prvo email a onda i SMS poruke putem mobilnih telefona, a čekanje se svelo na sekunde. Ipak, melanholija je ostala ista. U svakoj „Sretnoj Novoj“ i dalje se krije pitanje: hoćemo li se vidjeti? U svakom „Čuvaj se“ stoji priznanje da je svijet nesigurno mjesto.

Danas, kad čestitke i pozdrave šaljemo jednim klikom, možda smo izgubili sporost, ali nismo izgubili potrebu. I dalje želimo da nas se netko sjeti, da nam netko napiše ime, da nas pozdravi ne zbog navike, nego zbog veze. Jer čestitke, želje i pozdravi nikada nisu bili samo riječi. Oni su mali povijesni dokumenti intime, tragovi ljudi koji su pokušavali ostati povezani dok se svijet oko njih lomio, sastavljao i opet lomio.

A možda je upravo u toj krhkosti njihova prava vrijednost. U činjenici da, uprkos svemu, još uvijek pišemo:

Sjeti se, mislim na tebe, tu sam - pišem na Plenumu...