Postoji jedna nevidljiva, ali vrlo precizna podjela ljudi: na one poslije kojih vam treba kafa, tableta i tišina — i na one poslije kojih lakše dišete. Prvi vam objasne kako život ne valja, drugi vas podsjete da još uvijek može. I, nažalost, ovi drugi su u ozbiljnom deficitu.
U svijetu koji se sve više ponaša kao loše organizovana čekaonica — svi nervozni, svi u žurbi, svi s nekim svojim malim ili velikim brigama — rijetki su oni koji vam vrate osmijeh na lice. Ne oni koji vas nasmiju, jer su duhoviti, nego oni uz koje, ni sami ne znate kako, ponovo postanete malo lakši čovjek.
Takvi ljudi ne dolaze uz aplauz. Ne nose parole, ne obećavaju čuda, ne prave spektakl od svoje dobrote. Oni samo dođu. Sjednu pored vas. Saslušaju. I odjednom shvatite da vam dan više nije težak kao što je bio prije par minuta.
Većina ljudi danas ne donosi mir — donosi umor. Ne razgovaraju, nego se takmiče. Ko je umorniji, kome je teže, ko ima veće probleme. Kao da se patnja boduje. Kao da će neko na kraju dobiti medalju za životnu iscrpljenost.
A onda se pojavi neko ko vas ne pita šta imate, nego kako ste. Ko ne sluša da bi odgovorio, nego da bi razumio. Ko ne popravlja vaš život, nego vam pomogne da ga na trenutak lakše nosite.
Takvi ljudi su rijetki. I zato su dragocjeni.
Čuvajte ih od svakodnevice. Od tuđih loših raspoloženja. Od vlastitih sumnji. Od našeg vječnog „nemam vremena“, „javiću se“, „vidjećemo se“. Jer upravo se iza tih rečenica ljudi najčešće izgube.
Ne gube se oni u svađama. Gube se u odgađanjima.
I ne, nisu to uvijek ljudi koji vam govore lijepe stvari.
Nekad su to oni koji vam kažu istinu, ali bez da vas slome. Oni koji vas znaju nasmijati baš onda kad vam se ne smije. Oni koji vas podsjete ko ste, kad se vi toga više i ne sjećate.
U životu ćete sresti mnogo onih koji će vam uzeti vrijeme, energiju, živce. Mnogo onih koji će vam objasniti kako se mora, kako treba, kako bi vi trebali.
Ali malo je onih uz koje ne morate ništa.
I to su oni pravi.
Ne morate s njima stalno pričati. Ne morate se viđati svaki dan. Dovoljno je da znate da postoje. Da su tu. Da s njima možete biti ono što jeste, a ne ono što glumite.
I da, budimo iskreni — često smo nemarni prema takvim ljudima. Naviknemo se. Pomislimo da će uvijek biti tu. Kao da su trajna kategorija, a ne čudo koje treba čuvati.
A ništa nije trajno. Posebno ne ljudi.
Zato, ako imate nekoga ko vam vraća osmijeh na lice — ne trošite ga na tišine, na ponos, na gluposti. Ne štedite riječi. Ne štedite pažnju. Ne štedite vrijeme.
Sve ostalo se nekako nadoknadi.
Oni — ne.
