Potraga se završava onog trena kad se u jednom nađe ravnomjeran, skoro pa idealan spoj jednog i drugog DŽ. Sve do tog trena luta se u potrazi, bude se pa se odlazi, sastane i rastane… I obično se nailazi na jednostrane – ili previše džentlmene, ili previše džukele. Priroda nam prosto nije dala da zavolimo u potpunosti jednu krajnost i kraj života dočekamo s njom. Ni nama ženama, a ni muškarcima. Tu prosto nešto nedostaje i nije to to ako nas ne nervira istovremeno. Nužna su oba dijela, u približnim proporcijama.

Još uvijek nisam našla dvije riječi sa istim početnim slovom, a koje opisuju dvije krajnosti jedne žene. Ali je sasvim sigurno da je “prava” samo ona što nosi idealnu proporciju dvije krajnosti. Možda će neko muško bolje znati taj naziv od mene, što je i logično.

U tom pronalaženju nekima prođu godine i godine (ali na kraju svakako nađu!), a nekima se posreći i dosta brže. Sve kako je kome pisano.

A meni se čini da je ovo možda pretposlednji tekst koji pišem za Plenum. Poslednji će biti o statusu quo. Ne znam zašto, ali da. Ta tema mi je odnedavno u glavi. A onda? Onda ću da nestanem do daljnjeg, u potrazi za nekim koga već osjećam u vazduhu. Tu je. Život će za mene krenuti putem totalno drugačijim od statusa quo. To osjećam. Pa idem da se udaljim od sveske, i da proživim. Čekaju me dva sudbonosna prezimena, a još uvijek se lomim koje je pravo. Sudbina Vage je da bude u trouglu, na čijem je vrhu ona sama, a dva kraka su dva tasa. Ja već uveliko na tijelu imam više trouglova... Pasha Zoti će dati znak, isto onako očigledno kao što zna da me zajebava. Osjetiću ga u vazduhu. A onda ću da se vratim, da pišem totalno drugačije tekstove...