I tako, stari ljudi vele da od čekanja nema ništa.
Sjedimo, čekamo, kukamo.
Sve nam je propast, sve nam ne valja.
Muka kad ustajemo ujutro u 5, ipak smo mi ti najbitniji pa nam treba spavati do 12 da funkcionišemo.
Ma neka nam crkne komšiji krava, šta nas to zanima, ta svakako smo bolji od njega.
Ona (osoba) uradila to i to, užas, fuj.
Mi ipak ne pričamo o drugima i ne širimo povjerljive informacije, ma kakvi bola.

U svom tom čekanju boljeg sutra, okrivišmo politiku za propast.
A tko je njih doveo na vlast, tko daje glasove strankama i kandidatima, životinje možda?
Političari su odraz društva.
Znamo da možemo promijeniti nešto, ali nas totalno boli briga.
Protest u devet, ma ko će tad, još radni dan, djeca u školu, mi na posao.
Koncert Dine Merlina u devet, ma može djece mi ba, idemo po karte i stajati deset sati u redu.
E to smo mi.

Čekamo bolje sutra, a nismo ni prošlost raščistili kako treba.
Netko se branio, netko napadao ili branio, svejedno.
Ustaše, četnici, balije - takvi su nam svi drugačiji.

O oprostu da i ne pričamo.
Merhametli smo nešto puno, dok pričamo.
Kad treba pokazati, ništa.
Ma ni izvini da kažemo.
Ni da saslušamo jedni druge.
Ego pršti na sve strane.

Ne valja nam posao, htjeli bismo lake pare.
Ležati a pare da kapaju.
Pa onda gazimo po svima, po familiji po prijateljima, zanemarujući njihove emocije i njih same.
Imat ćemo mi i dosta.
Vala mogli smo se sjetiti da imamo i neke prijatelje pa da podijelimo.

Naša posla.
Lakše pričati o promjenama nego uraditi nešto, volontirati naprimjer.
Lakše dignuti glavu i gledati svoju gu*icu nego misliti malo i na druge.
Lakše odustati nego popričati.
Lakše obrisati osobu iz života nego pokušati sačuvati.
Lakše slušati druge, nego sebe.
Lakše da nas manipuliraju nego da otvorimo oči.
A tek naše priče o pravima, o pravdi, o poštovanju prijatelja, o raspolaganju, o podršci, o ljubavi, o svemu.
A pola toga kiksašmo i mućkamo u svemu tome.
I nešto vala mislim da smo zaslužili čekati bolje sutra.