Postoji neka tiha osobina kod ljudi rođenih u decembru — kao da su naučili da toplinu nose za druge, a rijetko je zadrže za sebe. Možda je to zbog kraja godine, kada svi nešto sabiraju, pomažu, opraštaju, daruju. Kao da se tada rodi navika da budeš oslonac, a ne onaj kome treba oslonac.

Takvi ljudi znaju kako da se jave prvi, kako da pitaju treba li šta, kako da ostanu duže nego što su planirali samo da neko ne ostane sam. Znaju saslušati i kad su umorni, dati savjet i kad sami nemaju odgovore, pružiti ruku i kad bi najradije sklonili vlastitu u džep da se ne vidi da se trese.

Navikneš se da budeš tu.
Navikneš se da pomažeš.
Navikneš se da te zovu kad nešto treba.
Ali se ne navikneš na tišinu kad tebi zatreba neko.

Nekako sam uvijek bio onaj koji gura druge naprijed. Lakše mi je stati iza nečijeg sna nego ispred svog. Znam motivisati, ohrabriti, natjerati nekoga da pošalje prijavu, da ne odustane, da vjeruje da može. Nekad više vjerujem u tuđe sposobnosti nego u vlastite, pa se uhvatim kako slavim njihove pobjede kao da su moje.

I istina je — draže mi je vidjeti da su oni uspjeli nego ja. Draže mi je vidjeti osmijeh na njihovom licu kad dobiju posao, polože ispit, naprave korak naprijed. U tim trenucima osjetim ponos koji ne mogu objasniti, kao da sam barem malo bio dio tog puta. Kao da moj trud ima smisla kad vidim da su oni stigli tamo gdje su željeli.

Ali negdje između svih tih tuđih pobjeda, čovjek se zapita ko njega gura? Ko njega pogura kad zastane, ko njemu kaže da može, ko njega pogleda s istom vjerom s kojom on gleda druge. Jer i oni koji nose druge uzbrdo ponekad požele da ih neko barem jednom povuče za ruku.

Jer tada shvatiš da su mnogi naučili da si jak, pa pretpostave da ti pomoć ne treba. Naučili su da si tu, pa ne pomisle da bi i ti volio da neko bude tu za tebe. I nije to uvijek zlonamjerno — nekad ljudi jednostavno uzmu zdravo za gotovo ono što nikad ne prestaješ davati.

Najveća ironija dobrote je što često ostane neprimijećena dok traje. Tek kad staneš, ljudi shvate koliko si nosio.

A možda prava lekcija nije da prestanemo biti tu za druge. Možda je lekcija da prvi put budemo tu i za sebe.
Da naučimo reći da nam treba razgovor.
Da ne skrivamo umor iza osmijeha.
Da ne čekamo da neko pogodi kako se osjećamo.

Jer i oni koji stalno pale svjetlo drugima ponekad zaslužuju da neko upali svjetlo za njih.