„Udajite neudate i ženite neoženjene među vama, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Kur’an, En-Nur, 32)

Ovaj ajet nije savjet upućen samo onima koji još nisu stupili u brak. Niti je to poruka rezervisana isključivo za mladiće i djevojke. Ovo je jasan, snažan i obavezujući poziv zajednici. Svima nama.

Roditeljima. Starateljima. Prijateljima. Rodbini. Ljudima koji vide, znaju i šute.

Ajet nas ne uči pasivnosti. Ne uči nas da čekamo da se „sve samo posloži“. Naprotiv, poziva nas na pokret, na inicijativu i na odgovornost. „Udajite“ i „ženite“ glagoli su djelovanja. To znači: pitajte, raspitujte se, tražite, spajajte, pomažite.

Mnogo je danas neoženjenih mladića i neudatih žena. Kako vrijeme prolazi, stvari se ne pojednostavljuju, nego se dodatno komplikuju. Svaka godina donese novi kriterij, novi strah i novo razočaranje. Ljudi postaju oprezniji, zatvoreniji, zahtjevniji, ali i umorniji. Mi to često posmatramo sa strane, komentarišući, ali rijetko pomažući.

Onda smo skloni kazati: „Teško je danas stupiti u brak.“ Jeste, ali nije nemoguće ako se zajednica probudi.

Naša odgovornost nije da garantujemo uspjeh. Nismo mi ti koji će živjeti tuđi brak, niti snositi posljedice tuđih odluka. Naša odgovornost je da otvorimo vrata, da budemo razlog susreta, da pokušamo.

Ako se dvoje ne slože, nije naš grijeh, a ako brak ne potraje, ni to nije naša krivica, ali ako smo mogli pomoći, a nismo, tada se već trebamo zapitati.

Svaki put kada razmišljam o ovom ajetu, on me podsjeti na nešto još šire. Na princip koji se ne odnosi samo na brak, već na sva stanja u kojima ljudi zapnu.

Kada god neko dugo ostane u stanju koje nije prirodno, nije zdravo i nije lijepo, mi smo pozvani da reagujemo. Ako je neko sam, povučen i izolovan, ne kažimo samo: „Takav je.“ Ako je neko u teškoj situaciji, u dugovima ili problemima, ne perimo ruke riječima: „Sam je kriv.“ Ako neko tone u tugu, beznađe ili izgubljenost, nismo pozvani samo da to primijetimo, nego da olakšamo.

Baš kao što smo pozvani da ga oženimo ili da je udamo.

Ponekad pomoć znači razgovor, znači preporuku ili samo to da neko zna da nije zaboravljen, a nekad znači da se umiješamo, da budemo most između ljudi koji se nikada ne bi sreli da nije bilo naše inicijative.

Zajednica koja se povukla u neutralnost, u stav „nije moja stvar“, polako gubi svoju dušu. Islam nas ne uči zatvorenim krugovima i individualizmu, nego društvu u kojem ljudi nose jedni druge.

Zato ovaj ajet nije samo o braku. On je o budnosti, odgovornosti i odbijanju ravnodušnosti.

Ako vidiš nekoga ko stoji , pomozi mu da krene, a ako vidiš nekoga ko je sam, spoji ga, ili ako vidiš nekoga ko se izgubio, budi mu putokaz.

Možda si baš ti dio odgovora na dovu koju on ili ona već dugo upućuju.