A postoje i one druge.
Eksplozivne. Glasne. Prebrze.

Upoznate se, i već prvog dana stiže poruka za dobro jutro. Ubrzo i za laku noć. Između toga – desetine poruka, komplimenata, pažnje. Govori ti da si posebna, drugačija od svih koje je upoznao. Kaže da mu je s tobom sve lako. Da si baš ono što je čekao.

Ti pomisliš: možda sam napokon srela nekoga ko zna da voli.

Jer, realno, u svijetu gdje se ljudi jedva sjete da odgovore na poruku, takva pažnja djeluje kao čudo.

I taman kad se navikneš na to da ti telefon svako malo zasvijetli, kad počneš vjerovati da je sve to iskreno – nešto se promijeni.

Poruke postanu rjeđe.
Odgovori kraći.
Planovi koji su do juče zvučali ozbiljno odjednom nestanu.

I ti ostaneš zbunjena, pitajući se gdje si pogriješila.

A možda nisi pogriješila nigdje.

Možda si samo naletjela na nešto što danas ima ime – love bombing.

To je onaj trenutak kad te neko zatrpa pažnjom, komplimentima i velikim riječima prije nego što vas dvoje uopšte stignete da se upoznate. Sve je intenzivno, brzo i pomalo filmski. Kao da ste preskočili pola priče i odmah došli do velikih emocija.

Ali problem je što takve emocije često nisu stvarne.

One su više kao vatromet.
Lijepe, glasne, zasljepljujuće… ali traju kratko.

Ljudi koji vole na taj način često zapravo ne traže odnos. Traže osjećaj. Uzbuđenje početka. Ili jednostavno vole da ih neko gleda očima punim divljenja.

A kad to uzbuđenje prođe – odu dalje.

Najgore je što poslije toga žena često počne da sumnja u sebe. Vraća poruke, rečenice, trenutke. Pita se da li je bila previše otvorena. Da li je trebala biti hladnija. Da li je možda ona sve pokvarila.

Međutim, istina je obično mnogo jednostavnija.
Neke stvari su od početka previše dobre da bi bile stabilne.

Prava ljubav rijetko dolazi kao eksplozija. Ona dolazi tiho. Bez velikih obećanja prvog dana. Bez rečenica koje zvuče kao scenarij iz romantičnog filma.

Dolazi polako.
I ostaje.

A sve što počne kao vatromet – najčešće se pretvori u dim.