Postoji jedna jednostavna misao koja, kada se izgovori naglas, zvuči gotovo previše očigledno, a ipak je rijetko živimo u potpunosti. Abigail Van Buren je to sažela u rečenici koja više liči na životnu opomenu nego na savjet:

“Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca.”

U vremenu u kojem se ljubav često mjeri poklonima, a briga pretvara u račune i kupovine, ova misao djeluje gotovo kao tiha pobuna protiv savremenog načina života. Djeca, zapravo, ne pamte cijene stvari. Pamte poglede. Pamte trenutke. Pamte glas kojim ih neko zove na večeru, ruku koja ih vodi kroz ulicu, ili strpljenje kojim im neko objašnjava svijet.

Novac može kupiti igračke, ali ne može kupiti osjećaj sigurnosti. Može napuniti sobu predmetima, ali ne može ispuniti tišinu koja nastaje kada roditelji nemaju vremena. Dijete ne odrasta od stvari — ono odrasta od prisustva.

Vrijeme koje provodimo s djecom je zapravo najtiša vrsta odgoja. U tim svakodnevnim, naizgled nevažnim trenucima, dok razgovaramo, šetamo, slušamo njihove priče koje često nemaju jasan početak ni kraj, oblikuje se njihov unutrašnji svijet. Tada uče kako izgleda pažnja, kako zvuči strpljenje i šta znači biti čovjek među ljudima.

Dijete kojem poklanjamo vrijeme uči nešto mnogo dublje od pravila ponašanja. Ono uči vrijednost bliskosti. Uči da ljudi nisu prolazni kao stvari i da se ljubav ne dokazuje karticom nego prisutnošću.

Možda upravo zato neki od najbogatijih ljudi na svijetu imaju djecu koja se osjećaju siromašno, dok u skromnim domovima često odrastaju ljudi sa velikim srcem. Ono što djeci zaista ostaje nije ono što smo im kupili, nego ono što smo s njima podijelili.

Vrijeme je, na kraju, jedina valuta koja se ne može vratiti. Kada ga poklonimo djetetu, zapravo mu poklanjamo dio vlastitog života. I možda je upravo u tome tajna odgoja dobrih ljudi: ne u tome koliko smo im dali, nego koliko smo bili uz njih dok su rasli.