Stigli smo na granicu. Otac je izašao do telefonske govornice, dok brat i ja s mamom čekamo u autu. Gledam kroz prozor i sve mi se čini ogromnim. Autoput s bezbroj traka i isto toliko kućica s policajcima u tamnozelenim uniformama. U poređenju s našom jugoslovenskom granicom, ova djeluje nepregledno i potpuno drugačije. Automobili su moderniji, a benzinska pumpa preko puta izgleda kao robna kuća. Lijep je ljetni dan i svi mi se čine nasmijanim.

Otac otvara vrata našeg Yuga i prekida moje misli. Govori mami da moramo sačekati sat vremena, a onda će Manfred doći po nas. Manfred je očev kolega kojeg smo upoznali u Bijeljini, kada su njegovi učenici i kolege dolazili u posjetu očevoj školi. Do tada sam Nijemce poznavao samo iz partizanskih filmova, a Manfred uopšte nije ličio na njih. Imao je dužu, kovrdžavu kosu i brkove. Mirisao je na meni nepoznat parfem i uvijek je bio nasmijan. Tada je bratu i meni donio poklone i čokolade koje su imale drugačiji ukus od naših. Činile su mi se kvalitetnijim, baš kao i ovaj granični prijelaz.

Nakon nekog vremena ugledali smo ga s kolegicom koja je govorila srpskohrvatski. Kako su se on i moj otac, koji nije znao ni riječ njemačkog, ranije sporazumijevali – ne mogu ni zamisliti. Sada je uz kolegicu sve lakše. Govore nam da će oni voziti prvi, a mi odmah iza njih. Manfred će se obratiti njemačkim carinicima i reći da smo njegovi gosti. Pristižemo do kućice i otac pruža samo jedan jugoslovenski pasoš. Policajac spušta glavu, razgleda unutrašnjost vozila, a onda skreće pogled na pasoš u ruci. Četiri putnika, a samo jedan dokument? Otvara ga i shvata da smo brat, otac i ja svi upisani na mamin pasoš. Danas je to nezamislivo, ali u to vrijeme bila je to česta pojava. Policajac zatvara pasoš i maše nam da prođemo. To je, dakle, ta Njemačka.

Vozimo se neko vrijeme autoputem, a onda silazimo na lokalnu cestu i prolazimo kroz brojna sela. Sve je uređeno i lijepo. Trava je neke drugačije zelene boje, kuće su prelijepe s drvenim gredama, zrak miriše drugačije, čak mi se i asfalt čini boljim. Ulazimo u mjesto koje se zove Rosstal. Iako je prelijep dan, na ulici nema puno ljudi. Otac nas hrabri i priča o Manfredovim kćerkama s kojima se možemo družiti, što bratu i meni ne zvuči nimalo zanimljivo – jer djevojčice sigurno ne znaju igrati fudbal.

Zaustavljamo se ispred prelijepe kuće okružene dvorištem, s malom drvenom kućicom ispod visoke trešnje. Stidljivo izlazimo iz auta i upoznajemo Manfredovu suprugu, njihove kćerke i malog dječaka koji je tek prohodao. Roditelji sjedaju u dnevni boravak i započinju razgovor, dok brat i ja razgledamo dvorište i komšiluk. Ta mala kućica u dvorištu biće naš novi dom dok roditelji ne nađu posao i veći stan. Na trenutak pomišljam kako brat i ja više nećemo morati u školu jer ne znamo jezik, no otac kvari moju radost govoreći da imamo cijeli ljetni raspust da naučimo njemački. To znači da ja krećem u četvrti, a brat u prvi razred. Ipak, sve to djeluje daleko jer je ljetni raspust u Njemačkoj tek počeo.

Prvu noć ostali smo dugo budni. Brat i ja smo ležali u krevetu slušajući razgovor roditelja na maloj verandi ispred kućice. Pokušavali su biti tihi, ali čuo sam neizvjesnost i strah od novog početka. Šta će raditi, kako će zarađivati? Mama je ekonomistica koja je radila u željezari, a stari je bio nastavnik. Ni jedno ni drugo u Njemačkoj neće moći raditi u struci. Moraće se pomiriti s lošijim pozicijama, ali bitno je da smo na sigurnom. Najveća briga nam je porodica koja je ostala iza nas: djedovi, nane, amidže i tetke. Mama će skoro svaki dan pješačiti do najbliže govornice, ubacivati kovanice i satima pokušavati dobiti roditelje. Većina poziva neće proći, ali ponekad bi zazvonilo i s druge strane bi se javila nana. Tada bi razgovarali u šiframa, plašeći se prisluškivanja.

Nakon par dana, Manfred je poveo brata i mene na naš prvi fudbalski trening u lokalnom klubu. Prvi put stojim na velikom terenu i gledam bijele linije na travi koje izgledaju baš kao one sa Svjetskog prvenstva. Trener je oduševljen našim talentom i na kraju treninga govori Manfredu da sljedeći put donesemo dvije fotografije kako bi nas registrovali. Ubrzo počinjem prepoznavati riječi i razumijevati suštinu razgovora. Druženje s djecom iz komšiluka daje rezultate. Brat i ja, kao jedini stranci, nismo imali izbora: ili nauči jezik ili zbunjeno bulji u nove drugare. U tim godinama nisam ni bio svjestan da učim. Upijao sam riječi kao spužva i ubrzo smo se brat i ja našli u ulozi prevodilaca između roditelja i naše nove njemačke porodice.

Baš kao nas, Manfred je jednog dana odveo i moje roditelje na njihova nova radna mjesta. Stari je počeo raditi kao moler – zanat koji je znao i prije nego što je postao nastavnik – a mama kao kuharica u staračkom domu. Uskoro smo našli i stan, sve uz pomoć našeg Manija i njegove supruge Gabi. Ljeto je izmicalo i došlo je vrijeme za novu školsku godinu. To više nije bio problem jer smo već solidno govorili njemački, a mnoge drugare smo već upoznali na fudbalu.

Tada smo mislili da će naš boravak u Njemačkoj biti kratak, no u tom gradu proveli smo šest prelijepih godina. Toliko smo prihvatili novi život da nam je prva posjeta Bosni nakon pet godina djelovala zbunjujuće. U Njemačkoj sam naučio mnogo: od jezika i mentaliteta, do discipline i ponekog fudbalskog driblinga. Kažu da je naš identitet povezan snovima; s obzirom na to da sam često sanjao na njemačkom, počeo sam se identifikovati s tim ljudima.

Ipak, najvažnija lekcija koju sam naučio jeste ona o solidarnosti i humanizmu. Ono što su Manfred i njegova porodica učinili za nas, i danas pamtim i nosim kao obavezu. Dugo sam mislio da im se moram odužiti na isti način ako se ikada, ne daj Bože, nađu u sličnoj situaciji. Kasnije sam shvatio da to ne važi samo za njih, već za sve ljude kojima je pomoć potrebna. Naša zemlja ima iskustvo odlazaka i dolazaka i zato je važno pružiti šansu. Jer dom nije samo mjesto, dom su ljudi sa kojima dijelimo život. Zahvalan sam im što su jednu tako veliku promjenu u našim životima ublažili, jer ono što su danas lijepe uspomene iz djetinjstva, lako je moglo postati trauma. Zato sam spreman slijediti njihov primjer i pomoći onima kojima je to danas potrebno.



Kampanja KORACI PROMJENE – Putevima koji oblikuju sigurnost, ukazuje na važnost kontrolisanog, sigurnog i ljudskim pravima orijentisanog procesa upravljanja migracijama, azilom i povratkom na Zapadnom Balkanu, a implementira je Hilfswerk International u partnerstvu sa Zajedničkom koordinacijskom platformom (JCP).