Moj najbolji prijatelj - Aljoša, uvijek me učio o glumi. Mislio sam,da glumim odlično i da me je dobro naučio. Izgleda da sam se prevario.

Prevario sam se ove godine u kojoj se mnogo gubilo,ali se suze nisu znale sakriti. Čak ni pred ljudima.

U jednom momentu mislio sam da gubim sebe i svijet oko sebe. Možda zaista jesam izgubio sebe i sve ono što sam nekada govorio da neću izgubiti.


Nekako,kraj avgusta i početak septembra ću pamtiti najviše jer je upravo to momenat u kojem ja više nisam bio ja.

Prvo je posao otišao. Da li je bolje nakon njega? Ne znam iskreno. Tu sam bio sasvim ja,sa ljudima koji su više od ljudi.

Onda najgore - 23.08. Otišao je moj drugi otac - zauvijek. Zvanično su anđeli upoznali najdivniju osobu ikada. Plakao sam i plakat ću uvijek. Fali mi i falit će. Normalan proces sigurno za mnoge,samo što za mene nije.

Nisam navikao na odlaske,pogotovo ne bliskih ljudi. Boli me svaki odlazak i to ne krijem ni od koga.

Početak septembra je sve promijenio. Ljudi za koje sam spreman bio reći da su ljudi, su pokazali pravo lice. Povukli su se,kao da su jedva čekali to. Niko nije pokušao ni saslušati,niti pomoći.

Za njih sam preko noći postao izdajica,lopov i osoba koja je bezobrazna. Od brata,kolege i prijatelja sam postao niko i ništa. Niko nije ni razumio razloge niti je pokušao. Otišao sam sa spoznajom da sam krivac,a oni ostali sjediti za stolom gdje svako svakog' ogovara.

Kriv sam za sve ikada što je bilo. Za mene ili za njih? Nebitno je. Kriv sam što živim i što udišem isti zrak kao oni - rekli bi sigurno.

Teško li je gledati kako ljudi odlaze. Navikao sam u neku ruku i na to,ali se uvijek rasplačem na svaki od njih. Tako je septembar ostao mjesec u kojem sam najviše prolio suza.

Srećom, sada će zima - najdivniji period u godini,barem za mene. Svi su tu. Niko ne odlazi. Praznici dolaze i makar još jedan razlog za sreću - rođendan.

Uvijek sam taj Božić volio. Valjda jer sam cijeli život proveo sa drugima i drugačijima,pa sam se nagledao praznika.

Ubrzo će i Nova Godina,da može makar ova završiti samo. Previše sam izgubio da bi ju pamtio po dobrom.

Za sve one koji ostaju : Jasmina,Aljo i Anja. Hvala Vam što ste još jednu godinu učinili nezaboravnom i što ste čuli svaku suzu i ispratili svaki osmijeh. A tek Plenumu? Plenumu,koji previše znači? Hvala mu za sve ikada. Hvala i fakultetu na divnim kolegama. Hvala i meni koji sam preživio.