U trenutku kada brak prestane, roditeljstvo ne bi smjelo.
Ipak, u praksi se upravo to dešava. Ne zbog interesa djeteta, već zbog sistema koji i dalje razmišlja po obrascima, a ne po stvarnim životima. U tim obrascima majke često ostaju same sa prevelikim teretom, a očevi prečesto ostaju bez osnovnog prava – prava da budu roditelji.

Jedan od najčešćih scenarija je gotovo automatsko dodjeljivanje djece majkama. Ne zato što je otac nesposoban ili nezainteresovan, već zato što se podrazumijeva da je majka „prirodni staratelj“. Otac u tom trenutku postaje „roditelj po rasporedu“ – vikendima, praznicima i po presudi, umjesto po stvarnoj vezi sa djetetom.

U praksi to izgleda ovako: otac koji je godinama ravnopravno učestvovao u odgoju djeteta, vodio ga u vrtić, ostajao kući kada je bolesno i gradio odnos, nakon razvoda viđa dijete dva puta mjesečno. Bez obrazloženja koje ima veze s njegovim roditeljskim kapacitetima. Samo zato što je sistem tako navikao.

Drugi problem su zabrane prilaska. One jesu nužan i važan mehanizam zaštite u slučajevima stvarnog nasilja. Ali u praksi se često izriču preventivno, bez dovoljne provjere, a ponekad i kao rezultat konflikta u kojem se institucije odlučuju za „najsigurniju“ opciju – udaljiti oca. Posljedice tih odluka rijetko se kasnije preispituju.

Postoje slučajevi u kojima otac mjesecima, pa i godinama, ne može vidjeti vlastito dijete zbog privremene mjere koja nikada nije temeljno ispitana. U međuvremenu, dijete odrasta uz poruku da je jedan roditelj opasan, iako sud to nikada nije dokazao. Šteta koja se tada pravi ne briše se presudom.

Pravo djeteta na oba roditelja često ostaje mrtvo slovo na papiru. Iako zakoni nominalno govore o ravnopravnosti, praksa pokazuje nešto drugo. Zajedničko starateljstvo se rijetko podstiče. Aktivno očinstvo se ne prepoznaje. A emocionalna šteta zbog odsustva jednog roditelja se minimizira.

S druge strane, ni majke nisu pošteđene nepravde. One često snose kompletnu brigu, dok sistem ne sankcioniše neplaćanje alimentacije. Tako se roditeljska odgovornost dijeli selektivno: majkama se dodjeljuje obaveza, očevima se ponekad oduzima pravo. U oba slučaja – dijete gubi.

Feminizam koji ima budućnost ne smije zatvarati oči pred ovom realnošću. Borba za prava žena ne može biti izgrađena na sistemskoj diskriminaciji muškaraca kao roditelja. Ravnopravnost znači da se i očevima prizna emocionalna, odgojna i roditeljska uloga – ne kao izuzetak, već kao pravilo.

Primjera je mnogo: očevi koji uredno plaćaju alimentaciju, ali se njihov glas ne čuje u odlukama o školovanju; očevi koji se bore da prisustvuju roditeljskim sastancima; očevi koji djecu viđaju u prisustvu trećih lica, bez ikakvog dokazanog razloga. O tim pričama se rijetko govori, jer ne odgovaraju crno-bijeloj slici.

Problem nije u majkama. Problem nije ni u očevima. Problem je u sistemu koji nema kapacitet da razlikuje odgovornost od pola, nasilje od konflikta, zaštitu od kazne.

Dokle god roditeljstvo bude privilegija, a ne pravo i obaveza za oba roditelja, razvod će ostati prostor nepravde. A dokle god djecu budemo dodjeljivali umjesto da ih slušamo, gubićemo ono najvažnije – njihovo povjerenje.