Nikada nisam znala da budem taktična, kao većina žena..

Kažu da žena ne smije da odgovori odmah. Kažu da time spušta cijenu. Kažu da misterija traje tačno onoliko koliko traje tišina između dvije poruke.

I tako smo od komunikacije napravili strategiju. Od spontanosti – proračun. Od dopisivanja – šahovsku partiju.

„Ti baš brzo odgovaraš na poruke.“

Da, odgovaram.

Zato što je telefon pored mene, stalno. Kao i tebi tvoj.

Zato što sam vidjela poruku. Zato što nisam imala potrebu da glumim da je nisam vidjela. Zato što nisam htjela da pravim dramaturgiju tamo gdje je dovoljna jedna rečenica.

Ali, danas brz odgovor znači da ti je stalo. A ako ti je stalo – to znači da si već pola koraka u minusu.

Postali smo "vrsta" koja pažljivo dozira emocije, kao da su skupe, a ne ljudske. Učimo se kako da djelujemo zauzeto, traženo, emocionalno nedostupno. Učimo se kako da „držimo distancu“, kako da ne pokažemo previše, kako da budemo hladni taman toliko da druga strana ostane zainteresovana.

I onda se čudimo što smo svi umorni.

Istina je toliko jednostavna: kad mi je stalo, odgovorim.
Kad vidim poruku, javim se.
Kad želim da pričam – pričam.

Ne zato što nemam život. Imam ga. Radim, brinem, volim, razmišljam, planiram. Moj dan je pun. Ali ako si mi važan, neću te stavljati na čekanje da bih djelovala važnije. Neću brojati minute da bih sačuvala iluziju moći.

Zanimljivo je kako je normalnost postala radikalna.

Biti direktan – skoro nepristojno.

Biti iskren – rizično.

Biti brz – očajnički.

A možda je očajnički samo to što svi pokušavamo da budemo komplikovani.

Možda najveća sigurnost nije u tome da te neko čeka.

Možda je sigurnost u tome da znaš da ne moraš da igraš igrice da bi zadržao nečiju pažnju.

Jer ljubav, interesovanje, poštovanje – to nisu trofeji koji se osvajaju taktikom. To su odnosi koji se grade jednostavnošću.
A jednostavnost danas plaši, jer nema masku. Nema rezervni plan. Nema skriptu.

U svijetu gdje svi imaju neku strategiju, najviše zbunjuje osoba koja se ponaša normalno. Koja ne kalkuliše. Koja ne mjeri vrijednost svog odgovora po protoku vremena. Koja ne glumi nedostupnost da bi izgledala snažnije.

Možda je baš to postalo revolucionarno – biti normalan u vremenu kada svi pokušavaju da djeluju komplikovano.

I ne, neću čekati dva sata i pedeset sedam minuta.. Ako mi je stalo – javiću se.

Ako nisam zainteresovana – neću.

Sve između je samo loše režirana predstava u kojoj svi glume hladnoću, a svi potajno žele isto: da neko odgovori odmah.