A, kako ću bolan iz Bosne, kada oni, koji me na svijet donesoše, koji me na krilima ljubavi, rada i znoja odgojiše, ostaju ovdje?

A, kako ću za parama pa da mi duša ostane prazna?

A, ja ti prazne duše ne mogu ni ovdje, a kamoli tamo.

I znam da ovdje nije lahko, vidim i osjetim na svojoj koži, ali zar je i njima bilo drugačije? Pa su uspjeli!

Nisu odustali, nisu ni pomišljali da domovinu ostave. Jer su vjerovali, sebi, da mogu od življenja, napraviti život. Na svome. I pri tome ostati svoji.

Znali su da će dvije djevojčice izvesti na pravi put i tu.

Gdje im je pripadnost. Gdje im je srce. Gdje im je dom.

I shvatiš da želiš ostati blizu njih, sve dok imaš priliku...sve dok imaš kome i koga. Požaliti se. U krilo brige spustiti. Zagrliti. Poljubiti.

Ali, opet im ponekad zaboraviš. I zahvaliti i milo odgovoriti. Jer te život i brige, trčanje za neuhvatljivim, jako često odvedu u krivom pravcu pa su ti, nekako, oni "krivi" za to. Pa ćeš njima i odbrusiti. Pa ćeš njih zanemariti. Jer je najlakše jelde? Pa oni se nikada ne bi trebali naljutiti, shvatit će, njihova smo 'djeca' je li tako?

Neće se naljutiti, naravno, ali neće ni zaboraviti. Ali će osjetiti. I jako će ih zaboljeti.

Više tvoja briga, nego gruba riječ. Ali će da ih boli.

Svi se mi uglavnom vodimo nekom samonametnutom činjenicom, tačnije opravdanjem da će "oni uvijek biti tu", pa za sve drugo imamo vremena, samo za njih baš danas, baš sada, nemamo. Previše posla, previše obaveza, toliko toga dogovorenog, na sve strane, pa dok mi to sve završimo, malo ćemo do njih. Malo ćemo sa njima. Brzinski, usputno i onda se vraćamo u našu realnost.

A, mi nesvjesni da do njih, nakratko, dođosmo samo fizički i da na drugoj strani uopće nemamo nikakvu realnost. Jer, oni su realnost. Oni su jedini koji sada i uvijek zaslužuju svu pažnju, brigu i ljubav.

Oni su jedino što ne smije biti prilika za ispoljiti ljutnju prema svim, svakodnevnim, brigama koje nas sustižu.

Oni jedino smiju biti bijeg od svih naših neprilika.

Jasno je da mi moramo živjeti svoj život, boriti se za budućnost, pokušati biti ljudi koji će sutra samo doprinijeti i učiniti dobro za zajednicu kojoj pripadaju. Jasno je da i mi, na kraju, trebamo graditi svoju porodicu. Graditi put, da bismo mi sutra bili ono što su oni danas.

Roditelji. Oslonac. Izvor ljubav. Primjer i škola odgoja. Poštovanja.

Ali, shvatila sam da je izraz 'graditi svoju porodicu' za mene, zapravo, često bilo pokriće za izbjeći biti im na dohvat ruke u određenim situacijama, pa ću ja kao 'svojim poslom'. A, u suštini graditi i ne može da postoji, ako već imaš izgrađeno. A, imajući njih, imaš najbolje temelje na svijetu, koje ti jedino možeš nadograditi i proširiti. Tačnije, moraš njima dopustiti da budu dio onoga što su davno započeli, a potom se zaustavili tamo gdje dalje možeš nastaviti samo ti. Uz njihovu, vječitu, pratnju.

I, moramo znati da sve što zamislimo možemo postići samo ako su i oni dio nas. Svaki dan, pa makar samo u mislima, jer oni svaki taj dan očekuju naše "kako ste, mi smo dobro...".

Ako ne možemo uvijek fizički, pokušajmo im barem pozivom, porukom ili bilo kakvim drugim gestom, pokazati da mislimo na njih i da ih nismo zaboravili. Da su 'sa nama' i kada nam je lijepo, a ne samo kada nam je teško i kada treba savjet od jedinih u koje imaš povjerenje. U kojima imaš razumijevanje.

Ali, zaboravljamo...zanemarujemo. Ignorišemo i naše i njihove potrebe. Jer, opet, najlakše je sa njima.

I kada sve sagledam, zapravo i jeste najlakše, ali u drugom kontekstu. Jer nema lažnog sjaja, pretvaranja i razmišljanja da li će izgovoreno biti shvaćeno na pravi način. Jer koliko god moj otac i ja jedno drugo zvali "ratni" zbog često oprečnih mišljenja koja imamo, ni ljubav ni poštovanje ne gube na važnosti. A, riječi još manje ne dobivaju na grubosti.

I ne trebamo mi imati saglasna mišljenja, ali znam da moramo imati način za 'nesaglasnost', jer roditelj... jer onaj koji me naučio da na život gledam svojim srcem i kroz svoje oči.

I trudim se svaki trenutak koji imam na raspolaganju da provedem sa njima, kako bih se postidjela. Snage, hrabrosti, razumijevanja i strpljenja koje imaju, a koje su u mnogo težim okolnostima nego mi naučili da posjeduju. A, mi danas, razmaženi i preranjivi, sve nam je previše. Svega nam je dosta. I bez početka, mi smo već stigli do kraja.

Provodeći vrijeme sa njima, učim se govoriti hvala. Za sve što su mi ikada rekli i pružili. Za svako milovanje kose, za svaki savjet, svako njihovo bravo, ali i svaki prijekor, kojim su samo nastojali da mi pomognu da budem bolji čovjek.

I, slušajući ih, učim se boriti za radost koju sutra mogu podijeliti i sa njima, jer dugujem im tek toliko, nakon što su oni istu dijelili sa mnom cijeli moj život.

Učim se reći im hvala i za ovo izgrađeno gnijezdo ljubavi i posebne emocije u mom srcu.

A, sada odosmo na jednu partiju "ne ljuti se čovječe", jer ujutru sve drugo može da bude, ali ne znam da li će biti i oni.