Kao i svaka nova godina koja dolazi, nekome će biti lijepa i uspješna a nekome ipak neće.

Definitivno bi ovu godinu opisao kao najgorom godinom ikada. Upravo zbog mnogo loših stvari koje su se desile u njoj.

Da sam patio - jesam.
Da sam lio suze - jesam.
Da su ljudi odlazili - jesu.
Da sam bio kriv za sve - jesam.

Još uvijek se nisam naučio postaviti za sebe kao i u prethodnim godinama i to me mnogo buni i ubija. Još uvijek ne znam reći to famozno "ne" ljudima. Sa ovim epitetima ulazim u Novu Godinu. To je novi cilj - raditi na sebi kroz ljude.

Ova godina je pokazala ko je ko zapravo. Pokazala je da par ljudi nikada nisu činili organizaciju.

Pokazala mi je mog prvog lidera ikada kojeg se i dan danas sjetim sa pozitivnim stvarima. Hvala joj za svaku sesiju, sastanak i hvala što je bila uvijek tu kad je trebalo. Pravi primjer liderstva se ne očituje vođenjem nego znanjem i umjećem kako biti tu za sve.

Ljudi? Ljudi su se mijenjali i mijenjali. Odlazili i dolazili. Pa tako, upoznah divne kolege na jednom poslu koji su ljudski anđeli doslovno. Toliko mi je drago da sam sa njima dijelio istu prostoriju, da je neopisivo.

Ona za koju sam mislio da je sestra, je na kraju izabrala da stane uz one koji joj ništa ne znače. Izabrala je da prijeti i vjeruje njima. Kao da je zaboravila sve one Bajrame,rođendane i posjete koje smo zajedno proveli. Ne osuđujem je niti joj imam šta zamjeriti. Ko sam ja na kraju da odlučujem o životima i odlukama drugih ljudi?

Tu su i nove prilike svakako. Tu je i LDA sa svojim projektima na kojima jedva čekam raditi. Tu je i fakultet sa divnim kolegama i još divnijim profesorima. A tu je i Plenum, sa svojom Plenum Novinara konferencijom i sa svim novim što imaju za pokazati. Tu je i Udruženje " Ruku na Srce " u kojoj su zaista divni ljudi i koji se trude uljepšati osmijehe drugih.

Pečat koji ću uvijek pamtiti jeste gubitak "drugog oca". Ako me išta pogodilo ove godine to je svakako njegov gubitak,a nakon njega svakako gubitak oslonca u životu - tog jednog lidera. Istinu bih rekao kada kažem da mi fali i ona i sve one njene vratolomije.

Ono što je ostalo i što me raduje jesu ljudi koji su uvijek tu.

Aljoša i Jasmina koji su mi uvijek tu zajedno sa Anjom, Sandom, Lejlom i Enom. A tu mi je i Živan koji je melem za oči kad se neki nered dešava. Njega uvijek imam. Tu je sa streamovima uz koje se isplačem i ismijem. Jednostavno tu je za sve.

Mnogo sam gubio. Mislim da nema kraja gubitku, ali znam da sve ima svoj kraj pa tako i ova godina.

Mnoge stvari će trebati ispraviti,mnoge zaboraviti, a nove ciljeve postaviti.

U Novu Godinu ulazim sa ciljem biti tu za svakoga. Ne trebam biti bolja osoba, jer ljudima niko nikada nije ugodio niti će.

Pouku sam izvukao definitivno - ni onim najbližim ne vjeruj. Ljudi okrenu leđa i lagano sve zaborave što si za njih napravio.

U septembru mi neko reče da bih se trebao posavjetovati sa nekim ko mi može pomoći. Vrlo vjerovatno nije znala da je upravo ona ta osoba. Sve dok je tu, duša miruje.

Gdje li je sada? Gdje li je sada taj oslonac u lideru kojeg sam imao? Razmišljam se danima da li tu poruku poslati, da li joj se javiti i reći joj sve što mi je na duši? Hoće li razumjeti, shvatiti i dati neki savjet?

Vrlo vjerovatno da neće ili? Ne znam ni sam više. U očima sam apsolutno niko, sigurno već zaboravljen kao da nisam ni postojao. Ali tako je, duša nema mira i treba to prihvatiti.

Osobe koje su tu ne želim zamarati sa tim. Osobu iz Prijedora i Baćevića pogotovo. Nek' barem oni uživaju i budu veseli - zaslužili su.

Za sebe ne mislim da sam išta zaslužio. Valjda sam previše kritičan prema sebi. Zar neko kao ja može i treba imati prijatelje,dom ili sigurnu kuću? Ne rekoše li da ja to ne trebam i da sam najgori? Valjda najgori ne zaslužuju sve te privilegije.

A sjećam se tih sastanaka i onih prezentacija u kojima se engleski griješio, u kojima je mir preovladavao a duša bila sigurna.

I vjerujte, ni momenta ne zamjeram. Shvatam i prihvatam apsolutno sve. Nisam najbolji i tačka. Valjda mora tako da izgubiš sve one koje su ti drage osobe.

Razumijem za druge, ali zašto baš nju? Zašto sam morao izgubiti nju kao sigurni dom?

Sigurno zna da navijam za nju. Zna li uopšte? Možda i zna. Nadam se i da zna da nikad nisam prestao vjerovati u to koliko ona može i koliko je spremna uraditi. Od tog septembra slavim svaki njen uspjeh kao svoj. Iako smo sada stranci, svjestan sam da ona uspjeha ima mali milion.

Šta bi uopšte rekla ako joj se javim? Kakva bi reakcija bila?

U januaru sam mislio da sam najsretniji a u decembru znam da sam najusamljeniji ikada. Za sve ikada što je bilo - nedostaješ.

Nedostaješ za savjet, podršku i guranje prema naprijed. Rekao bi Saša Kovačević - " Bez tebe me nema. " I nema! Apsolutno me nema. Sve je nizbrdo otišlo. Definitivno najgora godina ikada.

Je l' može više da stane ovo?