Stolac nije geografija. Stolac je metafizički horizont. Kada u njega uđete, ne prelazite granicu općine, već prelazite granicu vlastite prolaznosti. Ovdje je kamen jedini autentični svjedok vremena, a voda, ta vječna, nemirna Bregava, samo je tečni prst koji neumorno ispisuje sudbine po sedrenim pregradama.

U svijetu koji je obolio od zaborava, gdje se vrijednost mjeri brzinom i bukom, Stolac stoji kao prkosni stub tišine. On je onaj "arhitektonski autogram" naše prolaznosti koji nas podsjeća da nismo ovdje da bi vladali, već da bi svjedočili. Ovdje svaki stećak, izbrazdan vjekovima, nije grob, to je antena. Pukotine na njima su prozori kroz koje svjetlost drevnih mudrosti hrani korijenje naše, često besciljne, sadašnjosti.

Ljudi dolaze u Stolac tražeći odmor, ali odu s teretom. Jer, Stolac vas ne pušta ravnodušnim. On vas suočava sa vašim vlastitim „ja“. U sjeni stolačkih platana, u mirisu vrelog hercegovačkog krša koji se miješa sa vlagom rijeke, shvatite jednu surovu istinu, da sve što ste gradili izvan duše, ovdje djeluje kao kula od karata.

Stolac je grad koji ne traži vaše odobravanje. On postoji usprkos vama. On je preživio imperije, ratove, ideologije i silnike, a ostao je isti, dostojanstven, tajanstven i neuništiv. On je lekcija o dostojanstvu za svakog onog ko misli da je važan.

Zato, ne pozivam vas u Stolac da biste ga fotografisali i otišli. Pozivam vas da ga posjetite da biste se, napokon, vratili sebi. Dođite ako imate hrabrosti za susret sa sobom. Dođite da osjetite kako je to kad vrijeme stane, ne zato što je umrlo, već zato što je, konačno, našlo mjesto gdje se isplati odmoriti.

Stolac nije destinacija. Stolac je ispit. Jednom kad uđete u njegov zagrljaj, više nikada nećete biti isti. Ili ćete se vratiti kao stranci u sopstvenim životima, ili kao ljudi koji su napokon shvatili šta znači biti kod kuće.

Dobrodošli u Stolac, grad koji ne prašta površnost, ali nagrađuje svakog ko je spreman da utihne i čuje šta kamen ima da kaže.