Alarm na telefonu je zazvonio. Prvo negdje u daljini, kao dio sna, a onda postaje jasniji i budi me. Otvaram oči i prvo što pomislim je: nije loše. Ovih par sati što sam odspavao bili su kvalitetni. Nisam prekidao san ustajući u toalet, nije me budio mačak niti buka u komšiluku. Uvijek noć prije puta nabijem sebi pritisak da se moram naspavati, a to onda rijetko bude slučaj. Da je ovo bilo koja druga noć u sedmici, ili da sam kojim slučajem zaboravio na putovanje, spavao bih kao beba. Ali ovako sam uvijek na iglama.

Najgore je kada se desi onaj polusan – svjestan sam svakog pokreta, trzam se na najmanji zvuk i gledam u telefon u strahu da ne prespavam. Srećom, ovo nije bila takva noć. Ustajem koliko-toliko naspavan i obavljam jutarnju higijenu. Pijem tablete za pritisak i kutijicu ubacujem u ruksak koji je već spakovan. Ulazim u dječiju sobu, kćerkice pokrivam jorganom i nježno ih ljubim u čelo. Ljubim i ženu, koju sam nažalost probudio, okrećem broj taksija, oblačim tene i tiho izlazim iz stana.

Ispred zgrade udišem svjež zrak; po prvi put miriše na proljeće. Još je rano, nema jutarnje gužve niti mirisa benzina. Iza ćoška se čuje poznati zvuk dizel motora i prilazi mi taksi s upaljenim žmigavcem. Sve mi se to čini glasnije nego inače i pomislim kako ćemo probuditi sav komšiluk. Taksista djeluje svježe i pribrano – ili je tek započeo smjenu ili je uspio malo prikunjati. Vozimo se ka aerodromu i vožnja koja inače traje 40 minuta, u ovim ranim satima završava za manje od pola sata.

Tek ispred aerodroma srećemo druga vozila i ljude s koferima. Brzinski prolazim čekiranje i pasošku kontrolu, pronalazim mjesto blizu našeg gejta i vadim mobitel. Nazor čitam vijesti, skrolam Instagram i društvene mreže, ali brzo shvatam da to nije pametna ideja. Osjećam mučninu i polako se javljaju posljedice kratkog sna: blaga bol u zglobovima i manjak energije. Tijelo kao da nije „podmazano“, svaki pokret je teži nego inače. Ostavljam mobitel i razgledam ima li među putnicima poznatih lica. Pogled mi završi na velikom ekranu na kojem se smjenjuju turističke reklame. Opet se javlja mučnina i shvatam da od ekrana ne možemo pobjeći.

„Valja izdržati ovaj dan“, pomislim dok pregledam avionske karte, kartu za voz i rezervaciju hotela. Prvo letimo do Beča, onda vozom do Linza gdje ćemo održati dvije tribine – prvu u 16:00, a drugu u 19:00 sati. Ovo je prvi put da ću imati dva nastupa u jednom danu. Da smo došli dan ranije, ne bi bio problem, ali ovako, na nogama od četiri ujutro, biće zanimljivo. I što je najgore, valja to sutradan ponoviti u Minhenu. Ali to je još daleko, treba prvo preživjeti ovaj dan. „Prošao je Bošnjo i gore“, mrmljam sebi u bradu i pokušavam se oraspoložiti. Misli mi prekida Nedim, kojeg prepoznajem među putnicima. Zajedno stajemo u red za ukrcavanje i započinjemo razgovor: „Kakav si ti, jesi se naspavao, biće ovo dug dan...“

Srećom, let prolazi brzo i bez turbulencija. Negdje na pola puta izbijamo iznad oblaka i pojavljuje se sunce. Iskrcavamo se i dolazimo do šaltera za pasošku kontrolu. Otkako su uveli novi sistem, čekanje traje skoro sat vremena. Slikanje, uzimanje otisaka, par standardnih pitanja i onda konačno – sloboda. U skupoj aerodromskoj pekari uzimam sendvič i nastavljamo put ka željezničkoj stanici. Srećom po nas, prošla je jutarnja gužva i odlazak Bečlija na posao, pa stižemo tačno na vrijeme na voz za Linz. Opet sjedenje na uskim sjedištima, gužva i putnici s koferima. Pogled mi bježi kroz prozor, ka grafitima na potpornim zidovima i teretnim vozovima parkiranim na susjednim peronima. Pokušavam pronaći pozu u kojoj mogu zaspati, ali bezuspješno. Kako god se okrenem, nešto smeta. Srećom, vožnja ne traje dugo i ubrzo pristižemo na željezničku stanicu u Linzu. Tamo nas čeka domaćin koji nas vozi do hotela. Imam osjećaj da je prošao cijeli dan, a u hotel stižemo tek u jedanaest sati. Taman imamo par sati da odmorimo i odspavamo.

Ulazim u sobu i spuštam ruksak. Krevet miriše na onaj svježi deterdžent kakvog kod nas nema kupiti. Napolju je lijep, sunčan dan, ali ga ne želim gledati pa navlačim debele zavjese. Liježem i ponovo osjećam pritisak da moram zaspati. Okrećem se lijevo-desno, ali mozak se ne gasi. Manjak sna ne utiče samo na zglobove i mišiće; mozak takođe posustaje. Fale mi riječi, ne mogu se artikulisati, reakcije su sporije nego inače, a to utiče na nastup. Sjetim se da nesanicu koriste kao metodu mučenja u zatvorima. „Sjajno, baš mi takve misli sada trebaju...“

Nepuna dva sata kasnije budim se s blagom glavoboljom. Soba je zagušljiva, pomiješali su se mirisi patika i umora. Pomalo razočaran gledam na sat – dobro je, ali mogao sam i duže. Ustajem, mičem zavjesu i otvaram prozor. Ulazim u tuš-kabinu i polako se vraćam u život. Spreman i svjež, silazim u kafić i naručujem kafu. Ekipa se ubrzo okuplja i nakon laganog razgovora krećemo ka pozorištu. Vani je i dalje sunce, grad je pun mladih ljudi. Preko puta se slavi matura; dotjerani srednjoškolci galame i smiju se. Sve je puno života. Kao da sam započeo novi dan.

U bekstejdžu pravimo finalni dogovor i sve je spremno. Polako se javlja i trema u stomaku. Iza zavjese slušamo najavu voditelja i jedan za drugim izlazimo na binu. Sala prelijepog starog pozorišta ispunjena je ljudima koji nas pozdravljaju toplim aplauzom. Adrenalin je proradio. Nestao je bol u zglobovima, nema umora, nema glavobolje. Odjednom se osjećam lakšim. Na lice mi se vratio osmijeh, pozdravljam publiku i druženje može da počne!