''Manjak svjetlosti je, uz preseljenja i razvoda, bio jedan od glavnih uzročnika depresije. Dr. Igor poželi da proljeće stigne što prije i razriješi bar dio njegovih problema.'' – Dr. Igor je psihijatar u Koeljovom romanu, mada to ne mora striktno značiti da je ova izjava tačna i da medicina stvarno stoji iza toga. Ali eto, meni je krajem protekle zime često padala na pamet.

Nikad nisam imao problema s tim i prihvatao sam sve te promjene (pogotovo vremenske) mirno i bez pobune – sve u svoje vrijeme; sve je od Boga; kad je zima, nek je zima; čemu je vakat, tome je i vrijeme itd itd. Ipak sam morao sebi priznati da mi je ova zima bila već dodijala i da sam ko i dr. Igor jedva čekao proljeće. Ko će znati, možda to tako s godinama dođe.

Uglavnom, jedva sam dočekao da prođe zima, da prođe kratak dan, da se poslije posla još može sjediti vani, da ugrije i da se zaputimo u prirodu u malo laganijoj odjeći. A eto, kako se potrefilo, i Ramazan je ove godine padao tačno na tom prelazu godišnjih doba, pa je svakako planinarstvo ovih prostora dobro stagniralo u tom periodu, što zbog malo lošijih vremenskih uslova, što zbog Ramazana. Svi smo jedva dočekali prvi aprilski vikend. Pa smo odmah u startu imali dosta planinarskih događaja. A i ostatak aprila nam je već popunjen. Čitav paket – aprilski planinarski paket.

Subota: oslobođenje Vlašića, Čimburijada na Liscu, nedjelja: uspon na Kalin, Čimburijada na Zabrđu. Sve odlični planinarski događaji, sve lijepi predjeli, sve odlična raja. Zbog posla nisam mogao na Vlašić, a na Zabrđu smo bili u januaru, pa sam se ipak odlučio za Kalin. On mi se svidio još prošle godine kad su Nedim, Hare, Brico i Budo išli pa napravili fantastične snimke sa svog uspona. Ekipe koje su bile na ostalim događajima, donijeli su samo pozitivne utiske sa istih.

Za Kalin se i ovaj put odlučila manja grupa iz našeg društva, a kad je osvanulo prohladno jutro, sa snijegom i tamnim oblacima, knjiga je pala na dva slova. Meha i ja smo uporni do kraja i malo lošiji vremenski uslovi nas neće udaljiti od naše nakane. Dolazimo na Rostovo, parkiramo pored ostalih vozila ispred motela, obavljamo brzinske pripreme za planinarenje i krećemo prema domu. Tamo nas čekaju domaćini, PD Kalin i ostatak ekipe koji su također došli na ovaj tradicionalni pohod. Neki još uvijek pristižu. Do doma nas prati mećava, snijeg i jak vjetar. Komentarišemo jesmo li se dovoljno dobro obukli i pripremili za ovo. Valjda jesmo.

Kako je to običaj u posljednje vrijeme, lijep običaj, domaćin je odredio dvije ture za pješačenje, lakšu i težu. Teža tura nas vodi na sam vrh Kalina, od svojih 1530 mnv, dok je druga tura dosta lakša, prava šetačka tura, za one koji nisu dovoljno spremni za uspon i koji su tu jednostavno da uživaju u prirodi. Prvi dio puta prelazimo svi zajedno. U početku ture vrijeme se nije poboljšalo i mnogi su se počeli dvoumiti oko toga kojom turom da krenu. Ako ovako ostane, ova mećava i magla, veličanstveni pogled sa Kalina će propasti i ništa od oblaka vidjeti nećemo. Šteta tolikog prevaljenog puta. Velika većina učesnika pohoda je stigla iz Visokog, njih skoro 30 (PD Visočica). A poslije njih najbrojniji su Prijedorčani (PD Klekovača), čini mi se da ih je bilo oko 15-ak. Stvarno će biti šteta ako vrh Kalina zateknemo pod jorganom teških sivih oblaka.

Ali eto, kad će sreća, kako postepeno prelazimo na veće visine, tako se i vrijeme poboljšava. Do mjesta razdvajanja grupa, mišljenja su se već razjasnila – većina nas ide na težu turu. Meha i ja razmatramo da čak u povratku obavimo i ovu koju su nazvali lakšom. Domaćin Džemo, predsjednik PD Kalin, nema ništa protiv toga, samo da se javimo vodiču.

Uspon na Kalin po kategorizaciji bi vjerovatno bio svrstan u kategoriju lakših tura. Ipak, ne bih ga preporučio nekome ko tek počinje planinariti. Odnosno, bih u nekim ljetnim mjesecima, dužim danima, boljim vremenskim uslovima i sa spremnom ekipom. Kad se može natenane i polako prema vrhu. Nakon livadskih i šumskih puteva slijede šumske staze malo ozbiljnijeg nagiba, sa kamenitom podlogom.

Cijelim putem prati nas običnom oku gotovo nevidljiva borba godišnjih doba. Proljetni cvjetovi izbijaju kroz svježe nanose snijega, Visibabe se trude da ih snijeg u potpunosti ne natjera da pognu glave do same zemlje. Kaćuni su malo izdržljiviji i oni i dalje uspravno stoje i prkose snijegu. Ali visibaba okupana suncem koje se probija kroz oblake i kroz krošnje još neolistanog drveća i koje na snijegu pravi šljokice oko ove prve proljetne princeze poseban je detalj. Tu i tamo poneka jagorčevina i kukurijek dolaze u pomoć cvijetnim kolegama, da se svima da do znanja da je zimi kraj i da počinje novo vrijeme.

Do kraja uspona nebo se potpuno razvedrilo, ostalo je tek sunce i oni lijepi oblaci, kumulusi ili kako se već zovu, oni što fotkama daju posebnu čar. Sav trud do vrha se isplati, radi onog pogleda odozgo. Teško je doći, ali vrijedi svake kapljice znoja. Nažalost, u tom trenutku na samom vrhu nismo u blizini imali nikoga od domaćina, pa se nismo mogli detaljnije raspitati šta je šta na ovoj očaravajućoj panorami. Ono što smo mogli sami prepoznati, Bugojno u podnožju i put koji ga spaja sa Novim Travnikom, zabijeljeni Vlašić na drugoj strani i Vranicu tamo negdje u daljini, u oblacima, također prekrivenu snijegom.

Spust sa Kalina je bio lakši nego što sam očekivao. Mada su neki imali problema zbog strmih dijelova na pojedinim mjestima, ali sve je to dio planinarstva. Brzo smo se spustili do livade na kojoj smo se podijelili na lakšu i težu turu. Tu smo Meha i ja, pa još i Meho i Mustafa iz Bugojna donijeli konačnu odluku. Ipak ćemo mi sebi napraviti kružnu turu. Većina ekipe nastavlja istom stazom prema domu, a mi idemo tragovima onih koji su jutros pošli na lakšu turu.

U jednom trenutku smo malo sišli sa staze, što baš i nije ni praktično ni preporučljivo, ali šta nas briga, imamo sa sobom rođene Bugojance koji dobro poznaju ove predjele. A Bog dao i pametne telefone i sve moguće aplikacije. Nije teško naći pravi put do doma. Tako je i bilo. Brzo smo kroz šumu došli do livade podijeljene divnim planinskim potočićem i putem koji vodi pravo do doma.

Na domu nas je dočekala već odmorna i vesela ekipa, brzo su nas ugostili i servirali nam planinarski grah. Do sad nisam probao planinarski grah, a da se za njega može reći da je slab i neukusan. To je uvijek ukusno jelo. Nakon jela i odmora uslijedilo je obraćanje domaćina, podjela zahvalnica, pozdravljanje sa ekipom i svako sebi.

Joj moram ti još i ovo ispričat. Dok se pozdravljam sa Mehom i Mustafom, valjda sam stao na put, a iza mene je neko čekao da prođe. Kaže mi lik iza leđa, onako pomalo nervozno: ''hajde jarane, da ja prođem, ti se pozdravljaš k'o da ćeš na liniju''. Treb'o sam mu reći: ''dobro jarane, neko je ovdje došao i da se druži i upozna novo društvo, a ne samo da...''. Srećom, to mi je naumpalo tek kad sam došao kući, ko i zeki iz onog vica ''Ko je rek'o – Zeko rek'o''. Nekakav, bolan, rmpalija bio iza mene, mogao sam još i batina dobiti. Sreća pa mi pamet nekad kasni.

Eto tako, sve u svemu, još jedna dobra tura. Još jedna lokacija koju bih svakome preporučio, još jedna destinacija gdje ću nekad, ako Bog da, odvesti svoju ekipu iz Karaulske gore.

Do neke sljedeće avanture, a to će vjerovatno biti vrlo brzo...

Vedro!