U mojoj obitelji već godinama kruži priča da je mog pradjeda, očevog djeda, koji je bio konjušar, usmrtio njegov plemeniti at. Nitko zapravo ne zna koliko je ta priča istinita, ali uvijek ju prepričavamo s ozbiljnošću, gotovo kao da je pradjed poginuo u nekoj velikoj oslobodilačkoj bitci, a ne na svojih nekoliko dunuma. Možda baš zbog te obiteljske legende, cijelog sam života mislila da se konjima nikada neću dovoljno približiti da ih zaista doživim.

A onda me moja kćerka razoružala.

Na našem putovanju od Posavine prema Hercegovini, bez imalo straha potrčala je prema krdu divljih livanjskih konja koji su mirno pasli u daljini. Taj prizor promijenio je sve. Tamo gdje sam ja naslijedila priču o strahu, moja kćerka je pronašla čistu znatiželju i hrabrost. Ajla je djevojčica koja se ničega ne boji, to znamo otkako je prohodala, ali da će bez zadrške prići grupi od tridesetak konja i ponosno odabrati jednog kojeg bi povela kući, tome se nisam nadala.

Majčinski instinkt u meni probudio se istog trena pa sam potrčala za njom. Vjetar je udarao jače nego prije, a ja sam okružena tim plemenitim životinjama pomislila koštat će me Livno barem pet godina života. I neka!


Livno je grad podno planine Cincar na raskrižju Bosne i Hercegovine. Mjesto bogate povijesti, gostoprimljivih ljudi i prirode koja oduzima dah no, ono što ga čini posebnim jesu upravo livanjski divlji konji. Kada smo planirali naše putovanje znala sam da kroz Livno ne možemo samo proći, a kada smo već tu ne možemo da ne vidimo divlje konje i ne probamo livanjski sir.

Nekada su to bili pitomi konji koje su stočari koristili za oranje i prijevoz, a kada su ih traktori i moderne mašine zamijenili pušteni su u prirodu. U prvi mah ta me je činjenica ražalostila. Pomislila sam kako je teško ostaviti životinju s kojom si dijelio svakodnevicu i prepustiti je samačkoj borbi s prirodom i vremenom, ali onda sam shvatila nešto drugo - koliko je sloboda lijepa. Ljepša od uzda. Ljepša od bilo kakvog kontakta s čovjekom.

Ipak, ono što me najviše iznenadilo jest da oni od ljudi ne bježe. Nema u njima gorčine ni straha. Naprotiv, stoje ponosno i spokojno. Dopuštaju da im se približiš, a onda te promatraju svojim tamnim I dubokim očima. Kao da u njima nema tragova prošlih rana, nema zamjeranja. Samo mir, snaga i mudrost.

I tu sam shvatila, dok su njihovi preci možda ostavljeni na milost i nemilost današnja krda su duhove prošlosti ostavila iza sebe.


Moj susret s divljim konjima bio je puno više od turističkog izleta. Bio je to trenutak u kojem se prošlost pomirila s budućnošću. Shvatila sam tada da priroda ima moć liječiti i brisati strahove koje nosimo generacijama. Taj susret podsjetio me da sloboda nije samo riječ nego i osjećaj. I da ponekad naša djeca bolje od nas znaju kako se približiti životu: otvoreno, hrabro i bez zadrške.

Livno i livanjski divlji konji ostat će mi zauvijek u srcu kao priča koja nije tražila da je prepričam, nego da je doživim. Zato to iskreno savjetujem i vama. I još nešto, pradjed bi sigurno bio ponosan na mene.