Skrivam se u sjeni starih zidina pod sjajem mjesečine. Na prvi pogled ovo je samo još jedna mirna noć, a pod prstima mi se stijene miču. Skoro da vlada potpuni muk, samo još srce pod kožom nastavlja svoj ritam.

Spuštam čelo na stub terase Cipiko palače dok se stapam sa njenom ostavštinom. Zvijezde su iznad, znam, ipak biram da upijam njihovu prašinu u pričama koje su ostale nezapisane ispod. Mnoge ljubavi i tragedije su se utkale pod svaki kamen na kojem je zasnovana. Pitam se da li će i moja ostati samo još jedan eksponat u njenim zapisima.

Osjećam kako hladni kamen upija moje misli, kao da mi nudi iscjeljenje dok se predamnom pruža horizont starog Trogira. Svaki lagani povjetarac nosi dašak prošlih vremena, a moje srce pulsira u ritmu novih priča. U ovom trenutku više nisam sama - osjetim prisustvo svih onih koji su ovdje stajali prije mene, voljeli, tugovali, čekali.

Još uvijek žive u legendama. Bili su samo ljudi, poput nas, koji su živjeli svoje živote - upravo zbog toga i jesu legendarni. Život se prostire mnogo dalje od ove terase, a ipak mnogo toga ostane na njoj, izrečeno ili ne. Neke se priče osjete samo u zraku, tek toliko da ti zagolicaju maštu.

Blago nije moglo pomoći plemićima da ostvare svoje čežnje, zato su njime gradili palače sa čijih vrhova su mogli maštati. Možda su njihova očekivanja bila poput mojih - želja da nešto ostane, da nešto od nas traje.

Povijesne knjige mogu zabilježiti sjećanja, ali ne i osjećaje. Zbog toga pišem ovo pismo - pismo iz Cipiko palače. Da ostane barem mali trag mog postojanja, ali i onih prije mene koji su osim zidina gradili i priče. Sa svakim kamenom ostaje trag, onaj koji gradi palaču ljudskih sjećanja. Naša srca su povezana, barem u pismu kojem pišem. Ostavili ste trag - onaj koji samo srce prepozna.