Da budem iskren, nije mi se nešto naročito išlo na ovu turu. Ono, najavio sam je na vrijeme, isplanirao, sazvao lokalce, organizovao prevoz i ostale stvari, ali par dana pred turu onaj elan i uzbuđenje koje uvijek imam u ovakvim slučajevima jednostavno nestade. Doduše, bio sam poprilično zauzet i premoren tih dana. Možda je to jedan od razloga, kao i vremenska prognoza koja stvarno nije obećavala lijepo i vedro vrijeme. Tješio sam se kako smo dva posljednja puta uprkos lošoj vremenskoj prognozi imali odlično vrijeme za planinarenje, u Sanskom Mostu i na Šešićkoj planini. Oba puta kiša je počela padati tek po dolasku u dom. Nadao sam se da će i ovaj put tako biti. Ali svejedno, mogao sam ovaj vikend i bolje iskoristiti – dvoumio sam se tih dana.

U viber grupi u kojoj su interesanti za Čvrsnicu postavio sam anketu, je l' idemo ili odgađamo zbog kiše? Na moje zaprepaštenje, većina odgovora je bila da idemo. Bilo je još par njih kojima se nije išlo, ali ovaj put smo stvarno pokazali timski duh i demokratiju i razumjevanje i priklonili se volji većine.

Međutim, već na početku ture, u misli su mi dolazile razne Sokratove izjave, ona kako će demokratija uništiti samu sebe i ona kako tri čobana mogu nadglasati njega i Platona. Ali najviše sam razmišljao o onoj Sidranovoj izreci, koja mi je ostala u sjećanju gotovo od riječi do riječi: „Misleći svijet čezne za meritokratijom, takvim dakle društvenim uređenjem u kojemu će o stvarima odlučivati stručni, mjerodavni, tj. meritorni ljudi, preciznije: meritorne skupine ljudi. Dizanje ruku ZA i PROTIV tu nema šta da traži, ni šta da radi.“ E moj Avdo, bio si mudar čovjek.

Vožnja do Vitlenice, mjesta odakle starta uspon na Hajdučka vrata, mi se svidio. Rijetko sam putovao ovim predjelima, a prvi put mi je da idem prema Blidinju i okolnim mjestima. Jezero me nije očaralo, ali planine – one su posebna priča. U mjestu Risovci, nedaleko od Blidinja se odvajamo na solidan makadamski put koji nas nakon 3 km dovodi gore pomenute Vitlenice.

Čim smo izišli iz vozila, morali smo navući kabanice i nismo ih skidali vjerovatno do polovine uspona. Slaba kiša, magla, oblaci. Šumski putevi i staze u takvom ambijentu znaju biti veoma zanimljivi i lijepi. Tako je danas slučaj, ali nije duga dionica koja nas vodi kroz šumu. Relativno brzo iziđosmo na čistac i onda – kamenje, trava i ponegdje neko nisko rastinje. Dan je i dalje zatvoren, magla i sivilo preovladavaju. Kiša nije jaka ni konstantna, nego ona dosadna, sad krene, sad stane, sad smanji – dovoljno da ne da skinuti kabanice. S jedne strane jezoviti prizori, k'o da idemo u Mordor, a s druge strane – sreća pa nismo imali priliku vidjeti cilj pred nama, jer vjerovatno bi nas obeshrabrio. To smo ustanovili po povratku kad se dan razvedrio i pred nama se ukazalo sve ono što smo taj dan prešli. A s treće strane, to stalno sebi govorim, planinu, kao i ženu, treba upoznati i voljeti u svim varijantama, a ne samo kad je lijepo i vedro i sve potaman.

Ovaj uspon vjerovatno bi se svrstao u srednje tešku kategoriju. Njime se prelazi preko 800 m visinske razlike i dosegnut' će 20 km hoda, računajući oba smjera. Ipak, da li kao propust u organizaciji ili kao vjera u izdržljivost planinarskih kolega, sa nama idu neki jarani koji i nisu baš naročito fizički spremni. Popio sam i kritika zbog toga - "što si pustio tog i tog da ide, ti ćeš ga nositi, ako ne bude mogao" i slične stvari... Vidjet' ćemo na šta će ovo izići.

Čvrsnica je prelijepa, jedna od najljepših planina kod nas. Meha reče da mu je ljepša od Treskavice, na kojoj smo ljetos bili. Meni su sve planine lijepe i sve imaju nešto svoje, nešto što se ne da opisati riječima, a ipak svaki put nas ostavi bez daha. Znam da ćemo se ponovo vratiti na Čvrsnicu, kao što smo obećali vratiti se i na Klekovaču, da ih upoznamo u nekom ljepšem vremenu i nekom finijem izdanju. Jer ovaj put nas Čvrsnica nije počastila zadivljujućim pogledom sa Hajdučkih vrata. Magla je toliko gusta da, što je onaj jedan rekao, možeš nožem rezati k'o lubenicu.

Ipak, i ova avantura nije bila totalno bezveze i podarila nam je zanimljive trenutke, koje ne bismo doživjeli da smo ostali kući.

Dok sjedimo na stijeni iznad Hajdučkih vrata i komentarišemo svoj baksuzluk, javi se momak kog smo zatekli da tu sjedi, sam. Kaže: „Šta hoćete, zamislite kako je njima?“ Pokaza nam i mi pogledasmo u par koji se fotografisao na Vratima, a zatim nastavi: „Došli su iz Libanona i zatekli su Hajdučka vrata u ovakvom izdanju.“ To nas je tek ostavilo bez riječi. Mi smo još dobro prošli. A oni su bez obzira na lošu sreću, raspoloženi, veseli i pričljivi. Momak s kojim smo razgovarali, Zvone, je njihov prijatelj i domaćin i vodi ih po planinama i zanimljivim lokalitetima kad dođu Bosnu i Hercegovinu.

Fotografisali smo se sa njima, pa onda pravili još mali milion fotki na Vratima, kao vjerovatno i bilo ko ko dođe ovdje prvi put. Tek kad nekako nadođosmo na temu do kad ostaju u Bosni, faca Libanonca srednjih godina nekako se bolno izmijeni. Jutros su saznali da je Izrael izvršio vojni napad na Liban i da je aerodrom zatvoren. Rekli su im da će morati sačekati barem 3-4 dana prije nego se vrate. U njegovom pogledu se vidjela tuga, ali ne i mnogo nade da će to stvarno biti samo 3-4 dana. Nadam se da će im boravak ovdje biti lijepo iskustvo i da će brzo vratiti svojim domovima, mirni i bezbjedni.

Tamam smo završili fotografisanje kad se pojavi ekipa koja sporije hoda i zaostaje. Na Kriku i Seju smo navikli, oni idu polako, ali sigurno. Ali za malog Amera, da nas je bilo pojedinačno pitati, sigurno ne bi svi izrazili vjeru da će uspjeti. Teška je ovo tura za njega. A pazite sad ovo - Amer je tu, stigao je, uspio je. Bravo Amere.

Ipak, dogovaramo se da oni ne idu u dom, nego da dužu pauzu naprave tu na Hajdučkim vratima, a onda da se polako upute nazad. Mi ćemo posjetiti još jedan vidikovac i planinarski dom Vilinac. Hadis i Esmin se čak odvojiše i ispenjaše vrh Trinjača (2038 mnv), nedaleko od Vrata.

Vidikovac između Vrata i doma pruži nam ono što su Vrata uskratila - prekrasan pogled na Hercegovinu. Vjetar je u tom trenutku počeo da dobija meč protiv magle i ukazaše nam se mnogi stjenoviti vrhovi hercegovačkih planina. Ipak, fokusirali smo se na Čvrsnicu - nagađali smo koje od ona dva uzvišenja je famozni Žlijeb, divili se vrhu Pločno i Velikom Jelinjku i Velikom Vilincu, spajali linije id Dive Grabovice, Žijeba i Hajdučkih vrata i razmatrali najoptimalniju opciju kako da se obiđe i vidi sve što Čvrsnica nudi. Malo kasnije nam lokalac Meho iz jablaničkog GSS-a spomeni još jednu lokaciju, koju nismo imali priliku vidjeti - Velika Oštrovača. Reče nam da je to možda vrh Čvrsnice sa najljepšim pogledom. Eto, još jedno ime vrijedno pažnje.

Do planinarskog doma Vilinac nam nije trebalo mnogo vremena, a tamo smo ponovo zatekli predivan pejzaže na sve strane. Dom je lijep i uredan, ugodno mjesto za boraviti. Imali smo sreću da je danas Čvrsnica Ultra Trail, pa su tu na domu bili organizatori iz HPD Prenj i članovi GSS-a Jablanica.

Domaćine, članove PD Vilinac, nažalost, nismo zatekli, iako smo se najavili i dobili povratnu informaciju da će oni svakako biti na domu da nas ugoste. Nije baš prijatno iznenađenje, ali vjerovatno su imali opravdan razlog zašto nisu tu. A možda su i računali da će nas sasvim uredno ugostiti i ovi ljudi koje smo zatekli. I to i jeste činjenica. Sa Mehom smo baš fino proćaskali o mnogo čemu što se tiče planine i planinarstva.

Povratak sa Čvrsnice nam je bio mnogo zanimljiviji nego sam uspon. Vrijeme se proljepšalo, pa smo stvarno imali u čemu uživati. Mada se ovaj povratak odužio. Valjda u onoj magli nismo ni primjetili koliko smo stvarno prepješačili. U svemu lošem treba tražiti nešto pozitivno.

Tako ćemo i mi Čvrsnicu pamtiti po onim ljepšim stvarima. Upoznali smo još jedan dio naše domovine, uživali smo u nestvarno lijepim prizorima sa vidikovca, još jednom smo se ispenjali na 2000 m nadmorske visine, Amer i svi ostali su uspjeli iako neki nisu vjerovali u izdržljivost svakog člana ekipe, uživali smo u povratku, bogatiji smo za još jedno iskustvo planinarenja po kišnim uslovima, prodisali smo kroz šumu nad Vitlenicom osvježenu kišom, fotografisali se na Hajdučkim vratima, upoznali nove ljude i otvorili opciju za neka buduća planinarenja. A i dobro društvo zna itekako popraviti dan – naša današnja ekipa je sastavljena uglavnom od članova PD Karaulska gora, uz drage prijatelje iz PD Zabrđe, PD Vlašić i PSD Galica. Divno je bilo i nismo se pokajali. I, uz Božiju pomoć, ponovo ćemo doći ovdje.

Do neke naredne (avan)ture,
Vedro

U nastavku, možete pogledati i vlog sa ove ture.