Na Treskavici smo bili prije 3 godine, kad je planinarski savez FBiH povodom 130 godina organizovanog planinarstva u BiH organizovao uspon na vrh Mala Ćaba. Tada smo bili relativno svježi planinari, tek smo se malo aktivnije uključili u društvo i u planinarenje. Puni elana, željni da vidimo nešto više od Vlašića i okolnih brda i željni da nas vide neka druga društva. Malo prije toga mi je i otac preselio na ahiret i djelimično je razlog mog interesovanja za ovu turu bio i da njemu odam čast i da kažem i sebi i okolini da ću nastaviti njegovim stopama kad je u pitanju planinarenje.

Međutim, dosta stavki razlikuje našu posljednju avanturu od tadašnje. Ovaj uspon smo mi organizovali, u suradnji sa PD Zabrđe. Nismo čekali da neko drugi organizuje, pa da se mi samo prikačimo. Ovaj uspon smo krenuli iz sela Turovi, a ne iz Rakitnice. Na ovom usponu nije bila brojnost kao onda, ali su ovaj put to mahom bili članovi našeg planinarskog društva Karaulska gora, uz par prijatelja iz Viteza.

Sve smo na vrijeme isplanirali i organizovali, i prevoz do Turova i prevoz od Turova do početne tačke za pješačenje i još neke detalje. Ali onda smo doživjeli situaciju koju često pomenem: Plan koji nije podložan promjenama je loš plan. Dvije sedmice prije ture Ćiro mi šalje fotografiju prevrnutog kamiona – ''To je Germin kamion, on nas je trebao voziti na Treskavicu.''

Propade nam dio plana.

Pokušat' ću još nešto iskombinovati, imamo još dvije sedmice do izleta. Javljam se na par adresa. Niko ne zna drugog prevoznika planinara na Treskavicu osim Germe. Sve smo isplanirali, a sada će nam izgleda planovi propasti. ''E neće vala'' – kažem ekipi i govorim im da ćemo ići, pa dokle stignemo. Ćiro me podržava u tome. ''Pa makar da dođemo do jezera – vrijedi. A ako budemo mogli dalje, još bolje.''

22.06.2025. godine, 8 sati i 20 minuta, Selo Turovi kod Trnova. Posljednje pripreme i krećemo. Neno nas je dočekao – lokalac i Ćirin stari poznanik i prijatelj. Ipak, odbija da kaže da nam je on vodič. On je domaćin, a Ćiro će nas voditi. Pošteno i to. Ali Neno zna par prećica i skratit će nam put koji bismo inače prešli kamionom.

Krećemo se naizmjenično makadamskim putevima i šumskim stazama. Lijepo je i ugodno, pogotovo kroz šumu. Usput nailazimo na dva planinska objekta i pravimo kraće pauze ispred oba. Planinska koliba Sustavac i planinarski dom Runolist. Nismo ulazili ni u jedan, jer nismo imali toliko vremena za duže pauze. Ipak, to su lijepi objekti u divnom šumskom okruženju i čine se kao dobra ideja za prenoćiti prije uspona na vrhove Treskavice. Imat ćemo to u vidu za treću posjetu Treskavici, pa kad god to bilo.

A osim ovih objekata koji su nas očarali, sreli smo usput i stvari koje su nas pomalo i razočarale. Sreli smo Germu s njegovim famoznim kamionom. Onim kamionom što smo ga vidjeli prevrnutog na fotografiji i čije smo gume vidjeli malo ranije kraj puta. Ali ovaj kamion je sad izgledao potpuno ispravan, upravo je odvezao jednu grupu planinara. Kaže da će ići po njih oko pet popodne. A mi odmah dogovaramo njegovu sljedeću liniju. U 19:00 će doći po nas. Nismo se planirali toliko zadržati, ali bolje malo i sačekati, nego klapati još par kilometara više i možda čak omrknuti u šumi. Dobro je, to smo iznenađenje uspjeli okrenuti u svoju korist.

Drugo razočarenje je bilo kad su nam Ćiro i Hari saopštili da smo konačno stigli na početnu tačku, tj. do mjesta dokle smo trebali doći kamionom. A mi smo se već do tad fino nahodali. Provjeram aplikaciju kojom snimam ture. Već smo prešli skoro 7 km, a tek smo došli na početak uspona na Malu Ćabu. Sreća naša pa smo dogovorili povratak sa Germom.

Ćiro mi je već nekoliko puta u toku dogovora i u toku ture spomenuo Kozju Luku, a kad smo došli do jednog račvanja šumske staze kojom se krećemo, predloži nam da se ko želi odvoji sa njim i ode do obližnje lokacije pomenutog imena. Veći dio grupe će ipak nastaviti sa Nenom, a ponovo ćemo se spojiti prije Velikog jezera.

Kozja Luka – da se ove livade održavaju, najviše bi podsjećale na Teletabilend. Ovako liče na netaknutu prirodu prepuštenu samoj sebi. Ćiro nam objašnjava da se ovo područje nekad veoma dobro održavalo, trava se kosila i igrao fudbal. Tu su i ostaci jednog od najvećih planinarskih domova u bivšoj državi – planinarski dom Josip Sigmund. Nekada je primao i do 200 planinara, a sada su ostaci kamenih zidova ovog zdanja dom za treskavičke zmije i ostale gmizavce, glodare, insekte i ptice. Negdje sam pročitao da je postojala inicijativa da se ovaj dom obnovi, ali ta ideja nije zaživjela.

Iznad Kozje Luke nadvila se ogromna stjenčuga, kao privatni tjelohranitelj za ovaj nekada pitomi krajolik. Nisam uspio saznati kako se zove ta stijena ili vrh i ima li uopšte neko posebno ime. Znam samo da baš upotpunjuje pejzaž oko ovog nekad velikog doma i njegovog prostranog dvorišta.

Ubrzo se vraćamo na stazu i sastajemo sa ostatkom ekipe, te nastavljamo put prema Velikom jezeru. Da nije sa nama profesor geografije Magla, možda niko ne bi ni prepoznao ni spomenuo da se radi o glacijalnom jezeru, koje će vjerovatno kroz par stoljeća, a možda i prije, u potpunosti nestati. Vjerovatno je ista situacija i sa ostalim treskavičkim jezerima. Wikipedia kaže da se Veliko jezero nalazi na cca 1550 mnv, da je dugo oko 300 m i duboko cca 5 m. Iskreno, nisam provjeravao.

Nemam neko veliko interesovanje i ljubav prema planinskim jezerima. Ona ''vodozemna travurina'', žabe, punoglavci i u ovom slučaju nekakve naporne šarene muhe (''maskirne'', kako ih je Ćiro nazvao) uglavnom pokvare čar. Lijepo je za gledati sa pristojne udaljenosti, posmatrati kako se okolni vrhovi ogledaju na staklenoj površini vode. Nestvarni su to prizori, bajkoviti. Dok ne priđem bliže.

Tu, iznad jezera, kod planinske kuće ''Treskavička jezera'' ćemo napraviti pauzu i razdvojiti se. Polovina ekipe će ostati kod jezera, šetat' će i družiti se, a možda i posjetiti i Crno jezero, koje je relativno blizu Velikom. Druga polovina će nastaviti prema vrhu.

Kratka pauza, da se nešto na brzinu pojede i idemo. Nemamo baš puno vremena, već je 20 do 1, a prema uputama, do Male Ćabe je potrebno 3 sata hoda. Morat' ćemo ubrzati korak. Ćiro nas je već ranije upozorio da na vrh treba da idu samo oni koji su sposobni i koji neće zadržavati i usporavati ekipu. Onaj ko krene prema vrhu treba da je svjestan svoje spremnosti – nema čekanja i zaustavljanja. Možda je bio malo grub u tom obraćanju, ali nekad se jednostavno mora tako nastupiti, kako ne bi bilo većih problema. Na koncu, imaju gdje biti dok mi odemo do Ćabe i nazad.

Dionica od Velikog jezera do Hercegovačkih vrata ili Hercegovačkog sedla je neka kombinacija više različitih težina staze. Na nekim dijelovima uspon je relativno žestok, a neki su predjeli prave šetnice, koje prelazimo bez ikakvog napora. Ipak, već na tom dijelu gubimo Kriku i Seju. Previše zaostaju, a prema uputama vodiča, nećemo ih čekati, inače ni mi nećemo ostvariti cilj. Pozitivna stvar je što su to zreli i odrasli ljudi i dvojica ih je, a i relativno su u kondiciji, samo što su malo sporiji od nas.

Ipak, dok smo odmarali na Hercegovačkim vratima, dođoše i oni. Tad sam shvatio da oni zapravo ne žure nigdje, nisu spori, nego uživaju. Mnogo više uživaju nego mi koji smo se prepali kazaljke koja se već krenula obarati prema trici. A imali su i u čemu uživati. Ovo je vjerovatno najljepši dio staze, planinska kombinacija kojoj skoro ništa ne fali. Visoki vrhovi su gore iznad, poneki kamen i stijena izranja iz zelenog mora, poneki žbunj ili manje drvo i mnogo različitog planinskog cvijeća. Većinu i ne znam kako se zovu, nemam kad ni analizirati šta je šta. Ipak, nemoguće je ne opaziti mnoštvo bosanskih ljiljana. Zaista. predivan pejzaž.

Od Hercegovačkih vrata do Male Ćabe staza je pravi izazov, mala adrenalinska avantura. Ja volim takve stvari, probudi se neko dijete u meni i, možda nije pametno, ali nekad u tim slučajevima prestanem biti svjestan opasnosti. Prvi put od Velikog jezera sam prestigao Ćiru, koji nam je inače bio nabio poprilično brz tempo. Krećem se preko sipara, oprezno preskačem s kamena na kamen. Ruksak je, uprkos pražnjenju, sada već znatno dobio na težini. Ili su to moja ramena postala umorna. Ali kada se okrenem iza sebe i pogledam na horizont, pogledam kolege koji polako, ali sigurno koračaju uskim stazama između i preko stijena i kamenja – vrijedi. Zaista vrijedi napora i truda pogled sa ovog mjesta.

Relativno brzo smo prešli sipar i stigli do našeg cilja. Pogledi su nevjerovatni, ja to ne mogu opisati riječima. Možda kad čovjek pogleda onaj Nedimov snimak dronom pa da vidi o čemu se radi, mada opet, ni to nije to. Ovo prosto treba doživjeti. Vedro je i pogled seže do mnogih zanimljivih planina i naših budućih ciljeva. Jasno vidimo druge vrhove Treskavice i druge planine, Bjelašnicu, Visočicu, malo dalje Prenj i Čvrsnicu, a vidi se i Maglić i mnogi drugi vrhovi. Polako ekipa, doći ćemo i do vas.

Na vrhu pravimo malo dužu pauzu, ovdje ćemo na miru jesti. Ima ona jedna izreka koja kaže da je jedna od posebnih čari planinarstva – jesti na posebnim mjestima, sa posebnim očaravajućim pogledom. Ovo je definitivno jedno od tih mjesta.

Spust sa Male Ćabe preko Suhe Lastve i iznad Bijelog jezera također nudi predivne prizore, tako da i u povratku sa Ćabe, ima se u čemu uživati. Koliko ljudi, Sarajlija, koliko Bosanaca i Hercegovaca žive tu negdje pod ovim horizontom, a da nikad za života neće vidjeti ovu ljepotu. Doduše, kažu da je ljepota u očima onog ko gleda, pa vjerovatno neke ljude da i helikopterom ovdje dovezeš, oni ne bi uživali i ne bi vidjeli ovo što mi vidimo.

Relativno brzo smo stigli do Velikog jezera. Ekipa nas već čeka, prepričavaju nam svoje dogodovštine, a onda se brzo pakujemo i krećemo nazad. Već je 6 poslijepodne, a Germa je rekao da će u 7 doći po nas. Okasnili smo 10-15 minuta, ali nije Germa ljut. Stari vojni kamion, sa klupama nazad. Potrpasmo se i krenusmo. Još jedna avantura za kraj današnjeg dana, puna smijeha i zezancije.

Još jedno lijepo iskustvo, još jedna zanimljiva tura koju ćemo pamtiti, još jedna počitana stranica iz knjige o prirodi koju konstantno čitamo i izučavamo. Ćiro nam je pokazao kako čovjek i sa svojih preko 60 godina može biti vitalan i sposoban i kako ljubav prema prirodi može čovjeka održati takvim. Ćiro je prava enciklopedija o planinama i pomalo me svojim stavovima, ponašanjem i pričom podsjeća na mog rahmetli oca. S druge strane, Sejo i Kriko su nam pokazali kako se može uživati u prirodi, čak i kad smo u škripcu s vremenom. Treba se samo opustiti i prepustiti da nas zov prirode vozi. Kriko je vjerovatno pobjednik dana – čovjek od svojih 64 godine i skoro 120 kg, koji je polako ali sigurno, korak po korak ispenjao ovaj vrh. Bravo Kriko. Bravo ekipa.

Ramiz Car nas je dočekao na mjestu gdje smo se jutros rastali. Skoro 12 sati je trajalo naše planinarenje. A dok smo došli do Sarajeva, neki su već zaspali. Pretpostavljam da niko osim vozača nije budan prešao dionicu autoputa do Lašve. Treskavica i planinski zrak su učinili svoje.

Psihički rasterećeni i odmorni, fizički umorni. Spremni za novu radnu sedmicu.

Do neke iduće avanture,

Vedro.