Postoji trenutak u životu žene kada shvati da je premalo toga što zaista može kontrolisati. Ljudi te iznenade, iznevjere, potcijene, uzmu zdravo za gotovo ili te, jednostavno, prestanu računati u svoje planove. Ali jedno ostaje tvoje — tvoje noge, tvoja koža i tvoj put. Pa gdje god on vodio.

Ja sam, recimo, dugo vjerovala da se mir pronalazi tamo gdje su ljudi koje voliš. Greška. Mir se pronalazi tamo gdje ti možeš disati.

Zato sam odlučila da putujem.

Ne zbog fotografija, ne zbog filtera, ne zbog onih obaveznih izvještaja sa aerodroma kao da nas je neko pitao kad polijećemo. Ne. Putujem, jer sam shvatila da me otpornost ne čini zidom, nego granicom. A granice se ponekad moraju preskočiti, preći, presjeći — kako god — samo da se ne ostane u mjestu.

Putujem, jer me gušilo sve što sam trpjela. Ljudi koji ne znaju šta hoće, pa sam im, naravno, uvijek smetala baš onda kad su oni meni bili najpotrebniji. Putujem, jer ne mogu više da glumim razumijevanje za tuđe nezrelosti, za tuđe “nisam znao”, “nisam stigao”, “nisam mislio”. Putujem da ne bih završila kao nečija rezervna opcija za dane kad im ponestane adrenalina ili publike.

A putujem i zbog sebe.

Jer sam konačno priznala da se ne živi samo za vikend, samo za godišnji, samo za mrvicu slobode koju ti neko da. Putujem, jer želim biti žena koja bira sebe, umjesto žena koja čeka da je neko uklopi u svoje raspoloženje.

Nekad je to samo odlazak u drugi grad, nekad u drugu državu. Nekad je to izlazak iz sopstvene glave. A ponekad — put je samo hrabrost da kažeš: „Ne moram više ovdje“.

Putujem i zato što je lakše promijeniti pejzaž, nego čekati da se ljudi promijene. Lakše je kupiti kartu, nego objašnjavati nekom već stoti put da nisi igračka za emocionalne poluprofesionalce.

Putujem, jer sam shvatila da se najljepše verzije mene bude tamo gdje me niko ne zna, gdje mi niko ne broji greške, gdje me niko ne gura u okvire koji mi ne pristaju.

Putujem, jer želim osjetiti sebe ponovo.

I možda je to najvažnije — putujem, jer sam umorna od skupljanja tuđih mrvica pažnje. Umorna od čekanja da se neko pojavi, javi, potrudi, ponese dio tereta. Putujem, jer sam konačno odlučila da ne čekam više ništa.

Jer kad kreneš, shvatiš da je tvoj život jedino mjesto na svijetu gdje moraš biti prisutna. Sve ostalo su stanice. I ljudi. I njihove male, velike, nikad dovršene nedorečenosti.

Zato sam odlučila da putujem.

Da se sklonim. Da se vratim. Da se izgubim. Da se pronađem.

Sve po potrebi. Sve po mjeri mene.