SAŽETAK: Američka kompanija bez ikakvih referenci u oblasti infrastrukture dobila je energetski monopol vrijedan 1,5 milijardi eura bez raspisivanja tendera. Zatim je Vašington nominovao vojnog generala za svog novog ambasadora. Potom je progurao kompromisnog kandidata za OHR čiji je jedini poznati prioritet deblokada državne imovine radi rute gasovoda.

Povežite tačke i dobićete ne samo loš energetski sporazum već i šablon za to kako se strateška arhitektura Bosne i Hercegovine tiho reorganizuje oko američkih komercijalnih interesa. Ono što zakon ne kaže jednako je opasno kao i ono što kaže. Kada je Parlament FBiH glasao 8. aprila 2026. godine da zamijeni državnu plinsku kompaniju sa LLC preduzećem iz Vajominga koje je registrovano pet mjeseci ranije, zvanični okvir je bio jednostavan: Bosni i Hercegovini je potrebna energetska bezbjednost, ruski gasni koridor se zatvara 2028. godine, a američki partner može isporučiti ono što godine političke blokade nisu mogle. Taj okvir nije nužno pogrešan. Gasna zavisnost Bosne i Hercegovine je stvarna. Rok u januaru 2028. godine je stvaran. Potreba za infrastrukturom koja povezuje zemlju sa evropskim mrežama tečnog prirodnog gasa (LNG) i vodika nije sporna.

Ono što je sporno i što javna debata gotovo u potpunosti nije ispitala jeste regulatorna arhitektura ovog aranžmana: ono što zakon kaže i ono što upadljivo ne kaže; koje su zaštitne mjere ugrađene, a koje su izostavljene; te kako se gasovod uklapa u širi obrazac institucionalnog pozicioniranja čije implikacije sežu daleko izvan samog pitanja snabdijevanja gasom. Ovo je analiza sloja priče o Južnoj interkonekciji koji ne počinje u Parlamentu FBiH, već u Beču, Briselu i Vašingtonu.

Ono što zakon ne sadrži

O amandmanima iz aprila 2026. godine na Zakon o Južnoj interkonekciji raspravljalo se uglavnom u smislu onoga što oni čine: imenuju privatnu američku kompaniju, zaobilaze javni tender, uklanjaju BH-Gas iz projekta te uspostavljaju eksproprijacijska ovlaštenja. Manje pažnje je posvećeno onome što oni upadljivo ne čine.

Prema Trećem energetskom paketu koji je Bosna i Hercegovina usvojila kao obavezujuću pravnu obavezu pristupanjem Energetskoj zajednici 2006. godine, bilo koji poslovni entitet određen za upravljanje sistemom za prenos gasa mora prvo proći formalnu certifikaciju kao Operator transportnog sistema (TSO). Ovaj proces nije administrativna formalnost. On uključuje procjenu nezavisnog nacionalnog regulatora (FERK), koordinaciju sa Sekretarijatom Energetske zajednice, verifikaciju vlasničke strukture i usklađenosti sa pravilima o razdvajanju djelatnosti (unbundling), te potvrdu finansijskog i tehničkog kapaciteta. Unutar Evrope nijedan operator gasovoda ne preuzima transportni sistem bez prolaska kroz ovaj proces.

Zakon iz aprila 2026. imenuje AAFS kao nosioca projekta i budućeg operatora sistema. U njemu se ne pominje TSO certifikacija. FERK-u se ne dodjeljuje nikakva uloga. Ne definiše se vremenski okvir za certifikaciju kao preduslov za izgradnju. U cijeloj Evropskoj uniji i u svim državama članicama Energetske zajednice ne postoji presedan za ovo. Nijedan jedini.
Transjadranski gasovod (TAP), Baltic Connector, Interkonektor Grčka-Bugarska - svi su prošli kroz konkurentske procese prije nego što je bilo koji operator određen, a svi operatori su certificirani prije nego što su počeli upravljati transportnim sistemima.

Ovo nije minoran tehnički propust. TSO certifikacija je mehanizam putem kojeg država verificira da entitet koji kontroliše njenu energetsku infrastrukturu ispunjava osnovne pravne standarde potrebne za to. Izostavljanjem ovog mehanizma, zakon stvara situaciju u kojoj bi AAFS, u principu, mogao započeti izgradnju i upravljanje infrastrukturom nad kojom FERK nema uspostavljen regulatorni autoritet. Povezano s tim, i jednako značajno: zakon ne sadrži mehanizam pristupa treće strane (Third Party Access -TPA).

Prema Uredbi EU 715/2009, koja je obavezujuća za Bosnu i Hercegovinu, svaki licencirani snabdjevač gasom mora imati pravo korištenja transportne infrastrukture pod jednakim, nediskriminatornim uslovima. Odsustvo TPA mehanizma u zakonu znači da se AAFS, koji planira izgraditi gasovod, upravljati njime, uvoziti gas i voditi tri termoelektrane na gas, ne suočava sa strukturnom obavezom da prenosi gas konkurenta. Riječ "monopol" nije hiperbola; to je regulatorni opis onoga što ovaj zakon, kako je napisan, kreira.

A tu je i problem razdvajanja djelatnosti. Javno objavljeni poslovni plan AAFS-a eksplicitno uključuje vertikalnu integraciju: upravljanje gasovodom, uvoz gasa i proizvodnju električne energije. To je upravo ono što član 9. Direktive EU 2009/73/EZ zabranjuje. Obaveza Bosne i Hercegovine da implementira ovu odredbu već godinama je predmet aktivnih postupaka zbog povrede obaveza pred Sekretarijatom Energetske zajednice. Zakon iz aprila 2026. ne rješava ovu povredu. On je produbljuje stvarajući, uz parlamentarni autoritet, upravo onu strukturu koju su postupci zbog povrede obaveza trebali spriječiti.

Šta ovo znači u praksi: Ugovor između AAFS-a i Vlade FBiH (koji do isteka zakonskog roka od 30 dana nije potpisan) jedini je preostali instrument putem kojeg se bilo koja od ovih zaštitnih mjera može unijeti. Zakon koji je parlament usvojio je samo okvir; ugovor je mjesto gdje se slika ili pojavljuje ili ne pojavljuje. Taj ugovor nije javno dostupan. Moguće je da još uvijek i ne postoji.

Ekološki ceh u najavi

Bosna i Hercegovina je jedna od dvije ugovorne strane Energetske zajednice (druga je Kosovo) koja nije usvojila Nacionalni energetski i klimatski plan (NECP). Svaka država članica EU i svaki drugi kandidat za pristupanje sa Zapadnog Balkana ima NECP. Bosna i Hercegovina je podnijela nacrt u junu 2023. godine. Sekretarijat Energetske zajednice ga je pregledao i proglasio ga "prikladno nepotpunim": bez analitičke osnove za ciljeve do 2030. godine, bez datuma napuštanja uglja, bez procjene energetskog siromaštva i bez strateške procjene uticaja na životnu sredinu. Konačni NECP nije usvojen. Ne postoji javni vremenski okvir za to kada će biti usvojen.

U ovom regulatornom vakuumu bez usvojenog plana koji definiše put dekarbonizacije Bosne i Hercegovine, bez rasporeda za napuštanje uglja i bez procjene o tome šta 30-godišnja obaveza prema gasnoj infrastrukturi znači za obaveze klimatske neutralnosti do 2050. godine - Parlament FBiH je odobrio privatni monopol na koncesiju sa fizičkim vijekom trajanja koji se proteže nakon 2050. godine i horizontom povrata investicije od 20–25 godina. U javnom domenu ne postoji dokument koji može odgovoriti na pitanje: da li je Južna interkonekcija, kako je strukturirana, kompatibilna s obavezama Bosne i Hercegovine prema Deklaraciji o Zelenoj agendi iz Sofije, čiji je potpisnik? Kratak odgovor je da to niko ne zna, jer niko nije uradio analizu ili ako jeste, ona nije objavljena.

Dimenzija troškova ugljika čini ovo još konkretnijim. Od januara 2026. godine, Mehanizam EU za prekogranično prilagođavanje ugljika (CBAM) nalazi se u svojoj definitivnoj fazi. Bosna i Hercegovina je neto izvoznik električne energije u EU, prvenstveno preko Hrvatske. Bez domaćeg mehanizma za određivanje cijena ugljika koji je usklađen sa standardima EU, bh. izvoz električne energije suočava se sa CBAM troškovima za ugrađene emisije. Istraživačko modeliranje kroz 100 scenarija cijena ugljika predviđa da će CBAM transformisati Bosnu i Hercegovinu iz neto izvoznika u neto uvoznika električne energije. U scenariju AAFS-a gdje elektrane na gas zamjenjuju kapacitete na ugalj, a tarife za transport gasa utvrđuje neregulisani privatni operator će trošak CO2 emisija prenijeti na bosanskohercegovačke potrošače i industrijske/poslovne korisnike bez ikakvog regulatornog ograničenja na iznos koji plaćaju.

Budućnost koju žele prodati

Posvećeni branioci ovog zakona unutar vlasti gotovo nikada ne pominju jednu činjenicu, jer je ili ne znaju ili radije prešućuju.
Bosna i Hercegovina je jedina velika ugovorna strana Energetske zajednice koja nikada nije izgradila masovnu proizvodnju električne energije na gas. Dok Njemačka, Austrija, Italija, Mađarska i druge evropske zemlje sada troše stotine milijardi na tranziciju od gasne infrastrukture koju su izgradile 1990-ih, Bosna i Hercegovina je nikada nije ni izgradila. Energetski ekonomisti ovu poziciju nazivaju "privilegijom preskakanja" (leapfrog privilege) — sposobnošću da se zaobiđe međufaza fosilnih goriva i pređe direktno na sistem obnovljive energije, čime se izbjegavaju troškovi "nasukane imovine" (stranded assets) s kojima se ostatak Evrope sada suočava.

Zapadni Balkan ima približno 23 gigavata perspektivnih solarnih i vjetrokapaciteta komercijalnog nivoa (utility-scale), što je po obimu uporedivo s energetskim kapacitetom Njemačke. Ima približno 6 gigavata ekonomski isplativog neiskorištenog hidropotencijala - najvećeg nerazvijenog hidropotencijala u Evropi. Investicija od 1,5 milijardi eura u obnovljive izvore i prenosne kapacitete bi, prema analizi Global Energy Monitora, obezbijedila uporedivu godišnju proizvodnju električne energije u odnosu na planirane AAFS elektrane na gas - bez zavisnosti od fosilnih goriva, bez izloženosti CBAM-u i bez zaključavanja infrastrukture decenijama nakon 2050. godine. Regionalne studije procjenjuju da bi alternativa u vidu obnovljivih izvora energije mogla uštedjeti Zapadnom Balkanu više od 9 milijardi eura u troškovima energije i izbjegnutoj nasukanoj imovini. Ovo nije argument protiv samog gasovoda po sebi.

Zavisnost Bosne i Hercegovine od ruskog gasa prestaje u januaru 2028. godine; planirana infrastruktura za uvoz gasa se može smatrati opravdanom. Argument je usmjeren protiv strukture ovog aranžmana:

• vertikalne integracije (kontrola energenta, infrastrukture i gotovog proizvoda),
• monopolskih tarifa,
• 30-godišnjeg zaključavanja,
• tri elektrane na gas koje će se takmičiti s javnom električnom energijom,
• i protiv odluke da se na pitanje snabdijevanja gasom nadoveže privatna imperija za proizvodnju električne energije koja bi onemogućila Bosni i Hercegovini da se izgradi kroz obnovljive izvore energije.

Zakon iz aprila 2026. nije samo dodijelio ugovor za gasovod već je potencijalno otuđio čistu i zdravu budućnost za sve ljude koji žive ovdje.

Tri imenovanja, jedan plan

Veza između gasovoda i institucionalne arhitekture koja se oko njega oblikuje postaje vidljiva tek kada se tri imenovanja postave jedno pored drugog.

Izvršilac.

AAFS Infrastructure and Energy - registrovana u Vajomingu u novembru 2025. godine; bez objavljenih stvarnih vlasnika; bez prethodnih infrastrukturnih projekata bilo kojeg obima. Njene vodeće ličnosti: Jesse Binnall, Trumpov lični advokat koji je podnio tužbu pokušavajući da poništi rezultate izbora 2020. u Nevadi i predstavnik Michaela Flynna u njegovom sudskom procesu zbog laganja FBI-u; Joseph Flynn, brat Michaela Flynna, suosnivač organizacije "The America Project", koja je prikupila 21 milion dolara od anonimnih donatora za pokretanje tužbi zbog osporavanja rezultata izbora. Kancelarija AAFS-a u Sarajevu nalazi se zavučena između diplomatskih i korporativnih predstavništava u Splitskoj ulici dok glavni ured u Vašingtonu, smješten između dva restorana, dijeli prostorije sa Binnall Law Group. Ovoj kompaniji je zakonom dat monopol nad gasnom infrastrukturom Bosne i Hercegovine za čitavu jednu generaciju.

General.

Dana 2. juna 2026. godine, Trumpova administracija je nominovala penzionisanog brigadnog generala Ronalda Johnsona za novog ambasadora SAD-a u Bosni i Hercegovini. Johnson je služio 30 godina u korpusu Marinaca, uključujući komandne misije u Guantanamu, zadatke UN posmatrača u Libanu i Sinaju, te učešće u operacijama Pustinjski štit i Pustinjska oluja.
Penzionisao se 2010. godine i osnovao Mares Associates LLC - firmu za odbrambeni konsalting koja sarađuje sa "partnerskim zemljama na Bliskom istoku, u Evropi, Africi i Južnoj Americi". On nema iskustva u diplomatiji, pristupanju EU ili energetskoj politici. Svaki prethodni ambasador SAD-a u Bosni i Hercegovini bio je karijerni diplomata. Johnsonova nominacija predstavlja odstupanje od tri decenije diplomatske prakse. Vojni general, a ne diplomata, sada će biti lice američkog angažmana u zemlji čiji je najhitniji institucionalni izazov ispunjavanje uslova za članstvo u EU. Signal koji to šalje (namjeran ili ne) jeste upravljanje strateškim teatrom, a ne civilno demokratsko partnerstvo. Bosni i Hercegovini se pristupa kao teatru vojno-komercijalnih interesa, a ne kao državi u procesu pristupanja EU kojoj je potrebno regulatorno vođenje.

Namjesnik.

Vijeće za implementaciju mira (PIC) sastalo se 3. i 4. juna 2026. godine u Sarajevu kako bi odabralo nasljednika Christiana Schmidta, koji je podnio ostavku na mjesto visokog predstavnika u maju. Primarni kandidat Vašingtona bio je William Ruger — zamjenik direktora Nacionalne obavještajne službe, navedeni spoljnopolitički savjetnik za Projekat 2025, glasni protivnik vojne pomoći Ukrajini, zagovornik "realističnih sporazuma" u etničkim konfliktima (što je, u kontekstu istorije Bosne i Hercegovine, fraza sa specifičnim i alarmantnim implikacijama). Rugerov ideološki okvir jeste da su multietničke države "neprirodne" i da međunarodne liberalne institucije nameću vještačku stabilnost. Njegovo imenovanje značilo bi OHR koji aktivno radi na ukidanju Bonskih ovlaštenja i "rješavanju" bosanskog pitanja kroz etničko prilagođavanje zatečenom stanju na terenu.

Kada su evropske zemlje, koje već dugo prihvataju konvenciju da poziciju visokog predstavnika drži evropski diplomata, ustuknule pred Rugerom, Vašington se okrenuo Antoniu Zanardiju Landiju, 76-godišnjem italijanskom diplomati koji trenutno predstavlja Malteški red pri Svetoj Stolici. Državni sekretar Rubio javno je podržao Landija u svjedočenju pred Senatom, rekavši kako smatra da će Landi donijeti "stabilnost" na tu poziciju. Sjednica PIC-a 4. juna završena je bez odluke, pri čemu se imenovanje pomjerilo prema kraju juna. Ključni uvid dolazi od diplomatskih izvora koje citira Sarajevo Times:

"Jedina stvar koja Amerikance u ovom trenutku zaista zanima jeste rješavanje pitanja državne imovine,

kako bi se krenulo u realizaciju strateškog projekta izgradnje gasovoda Južna interkonekcija."

Borba oko OHR-a, u američkom tumačenju, nije prvenstveno fokusirana na ustavnu reformu, Bonska ovlaštenja ili budućnost međunarodne implementacije mira. Ona se barem djelimično odnosi na uklanjanje prepreke državne imovine koja trenutno sprečava AAFS da započne radove na gasovodu čija ruta prelazi stotine kilometara zemljišta koje je pod blokadom OHR-a.
Ko god kontroliše OHR, kontroliše pitanje državne imovine. Ko god kontroliše pitanje državne imovine, kontroliše da li će gasovod biti izgrađen.

General upravlja diplomatskim relacijama i indirektno već prisutnim vojnim snaga.

Kompanija drži koncesiju. Namjesnik čisti teren.

Šta se dešava u Energetskoj zajednici?

Bosna i Hercegovina trenutno ima 13 otvorenih postupaka zbog povrede obaveza pred Sekretariatima Energetske zajednice.
Njena ukupna stopa implementacije pravila EU u sektoru gasa iznosi 14%. Ona je već predmet aktivnog rješavanja sporova oko gornjih granica emisija NERP-a, pravila o državnoj pomoći i praznina u usklađenosti s Trećim energetskim paketom - uključujući, sa naglaskom na odsustvo regulisanog pristupa treće strane (TPA) u Federaciji. Zakon iz aprila 2026. godine nije bio koordinisan sa Sekretarijatom Energetske zajednice prije usvajanja, što je obaveza prema Ugovoru o Energetskoj zajednici. Delegacija EU je naknadno potvrdila da je svaka koordinacija koja se dogodila bila "post-festum i korektivna".

Upozoravajuće pismo ambasadora Sorece od 13. aprila poslato između dva parlamentarna glasanja eksplicitno je navelo da je zakonska regulativa trebala biti "detaljno koordinisana" sa službama EU prije usvajanja. Godišnji izvještaj o implementaciji Sekretarijata za Bosnu i Hercegovinu navodi da se o pristupu sektoru gasa u Federaciji "pregovara, a nije regulisan pod TPA",

što je nalaz koji prethodi zakonu iz aprila 2026. godine. Novi zakon ne ispravlja ovaj nalaz. On ga čini strukturno trajnim ugrađivanjem privatnog necertificiranog operatora kao glavnog nosioca sistema. Slučaj povrede obaveza koji specifično cilja zakon iz aprila 2026. nije zvanično objavljen. Ali zakon stvara najmanje tri nova osnova za to: određivanje necertificiranog privatnog entiteta za TSO-a, vertikalnu integraciju koja krši zahtjeve razdvajanja iz člana 9. i odsustvo regulisanog TPA mehanizma.

Pitanje nije da li ovi osnovi postoje - oni postoje, već da li će politički kontekst (podrška SAD-a, dinamika na državnom nivou, izborni ciklus) odgoditi odgovor Sekretarijata. Ako se to desi: ugovor se potpisuje, izgradnja počinje, AAFS se ukorjenjuje u regulatorno okruženje, a trošak poništavanja aranžmana putem arbitražnih zahtjeva prema Ugovoru o Energetskoj povelji raste sa svakim položenim kilometrom cijevi.

Ko je odgovoran?
Otprilike svi redom.

Stotinu četrdeset zastupnika oba doma Parlamenta FBiH glasalo je za ovaj zakon. SDA je to učinila eksplicitno opisujući mehanizam odabira investitora kao "neuobičajen" i "eksperimentalan", ali pravdajući glasanje time što "State Department stoji iza toga". Demokratska fronta je izrazila zabrinutost zbog imenovanja kompanije u zakonu i glasala "za". Jedina stranka koja je glasala protiv bila je Stranka za Bosnu i Hercegovinu, dok su zastupnici HDZ 1990 bili suzdržani.

Specijalni izaslanik Ministarstva energetike SAD-a (US DOE) Joshua Volz je bio prisutan u Sarajevu u danima prije glasanja. Ambasada SAD-a je na dan sjednice Doma naroda objavila objavu u kojem se glasanje protiv definiše kao glasanje protiv nacionalnih bezbjednosnih interesa SAD-a i BiH. Direktor kompanije AAFS Jesse Binnall održao je zajedničku konferenciju za novinare sa entitetskim ministrom energije, rudarstva i industrije Vedranom Lakićem 2. aprila, dvanaest dana prije nego što je drugi dom glasao, na kojoj je izjavio da je projekat "jedan od prioritetnih projekata za Trumpovu administraciju".

Predstavljeni okvir je bio jednostavan i efikasan:

glasajte protiv ovog zakona i glasate protiv Amerike.

U zemlji u kojoj je politička podrška SAD-a "garancija" opstanka od 1995. godine, to nije neutralan okvir.

Političari koji su glasali za ovaj zakon sada su politički izloženi u više dimenzija.
Alokacija Plana rasta EU već je smanjena sa 1,085 milijardi eura na 976,6 miliona eura pri čemu je Bosna i Hercegovina jedina zemlja Zapadnog Balkana koja još uvijek nije primila nikakva sredstva iz Plana rasta. Ambasador Soreca je javno upozorio da je dodatnih 373,9 miliona eura ugroženo zbog neuspjeha reformi, čemu je ovaj zakon jedan od doprinosioca. Ako Energetska zajednica pokrene zvaničan postupak, zapisnik o glasanju će dokumentovati ko je bio odgovoran. Ako ugovor dovede do monopolskih tarifa koje povećavaju troškove industrijske energije, to će se moći pratiti unazad do zakona koji ih je kreirao. Ako se radnici u sektoru uglja suoče sa otpuštanjem bez plana tranzicije, zakon koji nije strukturirao takav plan ima 140 imenovanih sponzora. A ako bilateralni ugovor sa AAFS-om na kraju bude objavljen (kao što zakonski mora biti) odredbe o tarifama, TPA mehanizmu, prenosu vlasništva i klimatskim mehanizmima zaštite (ratchets) čitaće se nasuprot onome što bi regulisani, transparentni okvir zahtijevao.

Šta ovo sve znači za nas?

Iskustvo Bosne i Hercegovine sa Južnom interkonekcijom je, u malom, najava šireg obrasca koji analitičari koji prate američku energetsku ekspanziju na Zapadnom Balkanu počinju dokumentovati. Od Albanije do Hrvatske i Crne Gore, Trumpova administracija koristi energetsku zavisnost, stvarnu i legitimnu zabrinutost zbog obustave ruskog gasa, kao polugu za postavljanje američkih komercijalnih interesa na strateške infrastrukturne pozicije, zaobilazeći konkurentske i regulatorne okvire koje je EU gradila decenijama. Nelagoda EU zbog ovoga je stvarna, ali prigušena. Sorecino pismo je bilo oštro.

Javni stav Brisela je oprezan. Brisel je razapet između svog interesa za energetsku bezbjednost (diverzifikacija od Rusije je, uistinu, cilj EU) i svog regulatornog interesa (okviri koji štite potrošače i konkurentna tržišta ne mogu se jednostavno suspendovati zato što je investitor Amerikanac, a ne Rus). Ono što izdvaja slučaj Bosne i Hercegovine jeste istovremenost: komercijalni infrastrukturni ugovor, vojni general kao ambasador, kandidat za OHR sa podrškom SAD-a čija je primarna poznata funkcija uklanjanje pravne prepreke za taj infrastrukturni ugovor, i parlamentarni proces koji kako je rekao jedan zastupnik prije glasanja "za", predstavlja "propali politički trenutak" rođen iz pritiska, a ne iz ubjeđenja.

Trenutno zarobljavanje države ima druge sponzore i druge metode, ali je strukturni rezultat prepoznatljiv: odluke od generacijskog značaja donose se na brzinu, bez regulatornih zaštitnih mjera koje štite građane, u interesu aktera čija je odgovornost prema
bh. građanima ravna nuli. Pitanje koje parlament nije postavio, i za koje javnosti još uvijek nisu dati alati da ga postavi, glasi:
kada gas poteče, ko određuje cijenu, ko pregledava knjige, ko provodi pravila i ko odgovara kada stvari krenu po zlu?
Po Zakonu, kako je napisan i usvojen, odgovara: niko.

Ono što tek dolazi:

• Bilateralni ugovor između AAFS-a i Vlade FBiH - zakonski rok od 30 dana je istekao; ugovor nije potpisan
• Rješavanje pitanja državne imovine - OHR i Parlament BiH i dalje blokiraju pristup terenu
• Imenovanje visokog predstavnika - odluka odgođena za kraj juna sa sjednice PIC-a 4. juna; proces je u toku
• Odgovor Energetske zajednice - zvaničan postupak nije najavljen; praćenje situacije se nastavlja
• Ratifikacija međudržavnog sporazuma između BiH i Hrvatske u Parlamentarnoj skupštini - još uvijek na čekanju; oba doma PSBiH i Predsjedništvo BiH moraju glasati

Opšti izbori u BiH 2026. godine - zakazani za 4. oktobar; kako će birači odgovoriti?