Historijski kontekst ćilima iz Pećigrada

U dugom 19. stoljeću Pećigrad stoji na stoljetnoj međi i spoju carstava, ujedno i na spoju dva režima svakodnevice: vojnog i kućnog domaćinskog. Kao stoljetna granična utvrda Bosanske Krajine i Bosne, ujedno i Osmanskog Carstva, Pećigrad ulazi u 19. stoljeće već opterećen iskustvom ratova, granica i prisilnih reformi. U njegovim zidinama smjenjuju se dizdari, kapetani i valijini emisari, a podno grada živi ruralna zajednica naviknuta na stalnu nesigurnost: regrutacije, obaveze prema bosanskom i carigradskom centru, povremene upade s druge strane granice. Taj politički sloj je vidljiv u arhivima i izvještajima, ali iza njega stoji tihi sloj života u kojem se kuća i han, avlija i sećija održavaju tkaninom ćilimom, ponjavom, prekrivačem.

Figura Hasan-age Beširevića - Pećkog kao krajiškog prvaka sa sjedištem u Pećigradu dodatno naglašava tu dvostrukost. Dok on u očima Napoleona i Marmonta, Beča i Carigrada, predstavlja izuzetnu prijetnju, čovjeka koji “ne da granice” i oko kojeg se okupljaju Krajišnici, i okupi preko 12 000 duša za nekoliko sati. U samom mjestu njegova kula i avlija funkcioniraju kao centar jedne mikro-ekonomije. Kroz takav, često grub ali i pravedan poredak, Bosanska Krajina gradi vlastitu unutrašnju disciplinu. Gospodin Hasan aga Beširević po mom mišljenju je najpotcjenjenija ličnost u bosanskohercegovačkoj ujedno i krajiškoj historiji, te generalno u javnom prostoru. Kako Hasan-aga tako i Pećigrad i Krajišnici. Postoje izvještavanja u novinama na skoro svim evropskim jezicima gdje sa poštovanjem pišu o ovom čovjeku bez obzira što je negativac u njihovom slučaju; ujedno pišu i o ovom kraju, paralelno sa velikim evropskim gradovima. Nikad nije izvršavao volju velikih, dogovore velikih na svoju štetu i štetu svog naroda. O njemu ako Bog da opširnije neki drugi put. Zaslužuje da se češće spomene definitivno, stručnjak za marketing s početka 19. stoljeća kako bi ga nazvala moja kolegica Fatima.

Pećigrad, na krajnjem zapadu Osmanskog carstva. Na francuskoj karti je prikazan samo dio osmanskog carstva u 1841.
Carte de la Turquie d'Europe et d'Asie / dressée par Pierre Tardieu (1841.)

U pozadini ratovanja i neizvjesnih geopolitičkih previranja, ženski svijet drži drugu, jednako kompleksnu mrežu: razboj u kući, bojadisanje pređe, prenošenje šara i mjera “s koljena na koljeno”. Dok arhivi pamte Hasan-agu i nadaleko hrabri Pećigrad u tom vaktu, upravo ovaj ženski rad osigurava kontinuitet forme, da Pećigrad, uz sve lomove i neizvjesnosti, nastavlja tkati ćilime istog jezika boja, estetike i geometrije.

Austro-ugarska okupacija 1878. godine donosi novi lom: Pećigrad postaje poprište posljednjeg oružanog otpora u Krajini, pa zatim ruševina bez vojne funkcije, uvučena u administrativni okvir kotara Cazin. S aspekta visokih politika, grad gubi značaj; u statistici se svodi na “selo s ostacima starog utvrđenja”. No iznutra, u organizaciji kuće, malo se mijenja: zemlja je ista, ovce su iste, potrebe kućanstva su iste. U uspomenama i usmenim kazivanjima, Pećigrad se sve više pamti po junacima i “starom gradu”, a manje po administrativnim šiframa. U tom pomaku iz vojne u kulturnu memoriju, ćilim postaje jedno od rijetkih polja u kojem se prepoznaje i čuva pećigradski rukopis.

Zato pećigradski ćilimi iz 19. stoljeća stoje kao tiha demonstracija izuzetno visokog stepena razuma, osjećaja za estetiku lijepog, sposobnost da se vizija predoči u ovakva djela. U njima se, na razboju jedne seoske kuće pod zidinama porušene tvrđave, spajaju prostorna vizualizacija , osjećaj za mjeru i gotovo savršena unutrašnja računica: svaka linija, svaki ritam boje i svaka promjena motiva moraju biti unaprijed “viđeni” u glavi i potom dosljedno provedeni u niti, bez skice i bez ispravke. Takav rad traži um koji u sebi drži čitavu kompoziciju, pamćenje koje ne popušta i sposobnost da se složeni poredak izvede iz jednostavnih poteza ruke. Ako bismo tu sposobnost na silu prevodili u savremene mjerne jezike, morali bismo priznati da Pećigrad u 19. stoljeću proizvodi ćilime na nivou koji odgovara najvišim intelektualnim dometima, samo što je taj “koeficijent” utkan u vunenu geometriju i nema veze sa titulama, priznanjima i diplomama.

Ćilim br. 1

Pećigrad, oko 1880.

Dimenzije 178 × 245 cm. Materijal vuna. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb.



Klečan, sastavljen od dvije pole, s beskonačnim rasterom sitnih šestougaonih polja u kojima je uvezena zupčasta minijatura što drži ritam površine. Dvije trake uz poprečne krajeve nose šare u obliku slova S, a na završecima vise kratke rese. Paleta je promišljena: smeđa i žuta stvaraju zemljenu osnovu, modra unosi hladniji akcent, crna vezuje konture, bijela prozračuje polje, a zelena ublažava prijelaze. Ujednačena napetost osnove i potke omogućila je precizno poklapanje motiva na šavu između polovina. Kompozicija je strogo mjerena, bez zastoja i bez suvišnih znakova; vizuelni mir ne dolazi iz praznine nego iz disciplinske geometrije koja vodi pogled preko cijele površine.

Ćilim br. 2

Pećigrad, 19. stoljeće.

Dimenzije 178 × 266 cm. Materijal vuna. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb.


Dvopolni klečan sa uzdužnim redovima zupčastih šestougaonih polja: crna na bijeloj i modra na smeđoj podlozi smjenjuju se u pravilnom rasporedu. Svako polje nosi sitan geometrijski znak koji služi kao čvor mjere, a uske trake malih šestougaonika i trouglova uz poprečne krajeve zatvaraju glavno polje bez zagušenja. Odabrane boje rade u parovima: tamno i svijetlo, toplo i hladno, uvijek u razmjeru koji čuva stabilnost površine ćilima. Tkanje je čisto, prijelazi su jasni, a bordure tačno odvajaju središte od ivica. Rukopis upućuje na školu koja vlada gustinom prebiranja niti i računa kolornu ravnotežu uz minimalna sredstva.

⸻

Ćilim br. 3

Pećigrad, kraj 19. stoljeća.

Dimenzije 145 × 226 cm. Materijal vuna. MUO-008137 (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb).

Tkano u tehnici platna, dvopolno. Na smeđoj osnovi nižu se koncentrični rombovi građeni u dvobojnim kombinacijama modre, bijele, smeđe, žute i ružičaste; tanke bijele razdjelnice smiruju ritam i čine da polje diše. Široka traka od lomljenih linija uz poprečne krajeve jasno odvaja središte od ruba. Biljne boje daju dubinu modrim tonovima i mekoću smeđim, bez naglih skokova. Geometrija je čista i čitljiva, a precizno spajanje polovina pokazuje sigurnu ruku i ujednačenu zategnutost niti kroz cijelu površinu.

Ćilim br. 4

Pećigrad, sredina 19. stoljeća
Dimenzije 170 × 245 cm. Materijal vuna. MUO-006145 (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb).


Dvije pole čine jednu jasnu plohu u kojoj se ističe geometrijski raster rombova i šestougaonih polja, sa pravilno vođenim prugama uz rubne zone. Kolorna skala je krajiški standard: zemljani tonovi nose težinu, modra daje dubinu, oker i bijela podižu svjetlo. Bordure su funkcionalne mjere i zaključavaju kompoziciju, a ne preuzimaju ulogu središta. Znakovi u poljima nisu dekor za sebe, nego element ritma koji čuva ravnomjernost površine. Ujednačena gustoća tkanja i uredno poklapanje motiva na šavu potvrđuju zanatski standard kraja 19. stoljeća.

Ćilim br. 5

Pećigrad, kraj 19. stoljeća.

Dimenzije 178 × 295 cm. Materijal vuna. MUO-006205 (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb).


Središnje pravougaono polje na smeđoj podlozi nosi dva reda uvećanih, pažljivo stilizovanih geometrijskih znakova. Oko njega su četiri pojasa različite širine i funkcije: žuti sa rijetkim sitnim motivima, široki modri s krupnijim znakovima, bijeli sa crnom cik-cak linijom i sitnim uštrcima, te završni smeđi sa velikim geometrijskim oblicima. Poprečni krajevi završavaju kratkim resama. Redoslijed i širina pojaseva održavaju ravnotežu između centra i ruba; ništa ne iskače iz mjere. Tkanje traži stalnu kontrolu širine kako bi ploha ostala ravna, a jasnoća linija govori o odličnoj pripremi pređe i pouzdanom prebiru.

Ćilim br. 6

Pećigrad, 19. stoljeće.

Dimenzije 168 × 253 cm. Materijal vuna. MUO-006502 (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb).


Klečan s beskonačnim rasporedom u kojem se rombovi postepeno uvećavaju prema smirenom središtu, gdje motiv zatvara šestougaoni sklop. Uz poprečne krajeve je pojas sitnih zupčastih šara, a na samom završetku kratke rese. Svijetla smeđa, žuta, modra, bijela i tamna smeđa drže sklad godišnjih doba: zemlja, žito, voda i svjetlo u mjeri koja ne napušta plohu. Precizno poklapanje polovina i jednaka gustoća poteza kroz cijeli format ukazuju na istreniranu ruku i pouzdan ritam rada.

Ćilim br. 7

Pećigrad, kraj 19. stoljeća.

Dimenzije 194 × 254 cm. Materijal vuna. MUO-006146 (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb).

Klečan, dvopolni, sa uzdužnim redovima zupčasto oblikovanih šestougaonih polja: crna na bijeloj i modra na smeđoj podlozi smjenjuju se u pravilnom taktu. Unutrašnjost motiva ispunjena je sitnim geometrijskim znakovima koji drže gustinu, dok pojas trapezastih elemenata uz poprečne krajeve jasno zatvara kompoziciju. Paleta je reducirana i stabilna, linije su čvrste, a spoj polovina gotovo neprimjetan. Rezultat je ploha koja mirno vlada prostorom i potvrđuje kontinuitet pećigradske škole u kasnom 19. stoljeću.

Zaključno

Pećigradskih sedam ćilima u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pokazuje koliko je ovo tkanje zahtijevalo koncentrisano znanje i vještinu. U istom sklopu vidimo stabilne šesterougaone i rombaste matrice, sigurnu kontrolu klečanog veza, precizan rad s dvjema polama i disciplinovan odnos polja i ruba. Paleta se kreće u uskom, ali promišljenom registru zemljanih tonova, modre i bjelina, bez slučajnih rješenja. Takva dosljednost kroz više sačuvanih primjeraka znači da u jednom Pećigradu krajem 19. stoljeća postoji formirana lokalna škola tkanja, u kojoj se uzorci ne uče iz šablona, nego iz dugog pamćenja i praktičnog rada. Svaki ćilim djeluje kao remek djelo u vuni: geometrija je jasno vođena, a odabir boja podrazumijeva visok nivo unutrašnje organizacije i svijesti o estetici i lijepom, koja se baš i ne pripisuje Krajišnicima.

Put ovih primjeraka od pećigradskih kuća do muzejske zbirke otvara pitanje provenijencije i brige. Danas raspolažemo inventarskim brojevima, osnovnim opisima, dimenzijama i podacima o materijalu, ali nedostaje cjelovita slika o tome iz kojih su kuća izašli, preko kojih posrednika su dospjeli u zbirku i kako su uopće prepoznati kao pećigradski. Nemoguće je izguglati bilo šta o pećigradskim ćilimima, niti šta konkretnije o ovoj vještini sa ovakvim primjercima koji su navedeni u tekstu.

Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se najbolji do sada poznati pećigradski ćilimi nalaze u hrvatskoj muzejskoj ustanovi, dok u bosanskim kulturnim institucijama nemamo katalogizirane paralele, niti ih možemo pronaći na domaćim stranicama ili u javno dostupnim digitalnim zbirkama. O ovim primjercima ne saznajemo preko bh. muzeja niti domaćih kulturnih web-sajtova, već sasvim slučajnim uvidom u portal ekultura.hr, što dovoljno govori o nezainteresiranosti i praznini u našem odnosu prema starinama i tekstilnoj baštini Bosanske Krajine.

Izvor karte iz 19 stoljeća: