Svake godine 3. maja govori se o slobodi medija. Lijepo zvuči – sloboda, istina, pravo da se zna. Ali u Unsko-sanskom kantonu sve više liči da je to samo priča na papiru.

U stvarnosti, stvari stoje drugačije. Novinari koji žele raditi ozbiljno i postavljati pitanja često nailaze na zid. Traže informacije o tome kako se troši javni novac – odgovora nema. Pitaju o radu Vlade – čekaju sedmicama ili mjesecima. Odgovor nikad ne stigne.

A bez tih informacija nema ni istine. Građani ostaju uskraćeni za ono što bi morali znati.

Problem je što vlast kritiku ne vidi kao nešto normalno, nego kao smetnju. Umjesto da odgovaraju na pitanja, pokušavaju kontrolisati ko ta pitanja smije postavljati. Tako se polako stvara atmosfera u kojoj su “dobri” samo oni mediji koji šute ili prenose saopštenja bez pitanja.

Pritisci ne dolaze samo kroz uskraćivanje informacija. Sve češće dolaze i direktno iz izvršne vlasti – kroz ignorisanje upita, selektivno davanje odgovora, ali i neformalne poruke i pritiske na novinare i urednike. Umjesto otvorene komunikacije, bira se šutnja ili pokušaj da se kritički mediji obeshrabre. Takva praksa ne ostavlja trag na papiru, ali ostavlja posljedice: autocenzuru, strah i sve manji prostor za ozbiljno novinarstvo. (PROČITAJTE VIŠE NA: LINK_1 - LINK_2 - LINK_3 - LINK_4)

Najbolji primjer toga desio se u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Kroz Kolegij Skupštine, zastupnica SDP-a Unsko-sanskog kantona pokušala je spriječiti da istraživački novinar portala Plenum.ba dobije akreditaciju za praćenje sjednica. (PROČITAJTE VIŠE NA: LINKU)

Drugim riječima – pokušala je odlučiti ko smije biti novinar, a ko ne.

To nije sitnica niti tehnički problem. To je ozbiljna poruka: ako postavljaš neugodna pitanja, pokušat će te skloniti. Danas jedan novinar, sutra bilo koji drugi.

Iako taj pokušaj na kraju nije uspio, šteta je već napravljena. Jer pokazuje kako dio politike gleda na medije – ne kao na kontrolu vlasti, nego kao nešto što treba držati pod kontrolom.

U takvoj situaciji, novinari imaju težak izbor. Ili će šutjeti i imati pristup, ili će raditi svoj posao i biti blokirani. Mnogi biraju lakši put, jer drugačije ne mogu opstati. Oni koji ne pristanu – ostaju sami.

A kad nema slobodnih novinara, nema ni pravih informacija. A kad nema informacija, građani ne mogu znati šta se stvarno dešava.

Zato 3. maj u Unsko-sanskom kantonu nije dan za slavlje. To je podsjetnik da sloboda medija ovdje još nije stvarnost.

Jer sloboda medija nije kada vlast kaže da je sve transparentno. Sloboda medija je kada novinar može postaviti pitanje – i dobiti odgovor.

Dok god to nije slučaj, priča o slobodi ostat će samo prazna riječ.