Pošteni zastupnici u Skupštini USK se ne boje novinara. Fatka Kulenović je prijetila bojkotom, Emir Dautović odbija dostaviti izvještaje o 11 miliona KM. Strah od jednog "novinarčića" – sve govori o njima.
Postoje trenuci koji govore sve. Jedan takav dogodio se 4. maja u Bihaću.
U povodu 3. maja – Svjetskog dana slobode medija – organizirana je panel-diskusija u organizaciji Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona, 4. maja 2026.godine u Bihaću održano je "stručno predavanje" i panel diskusija na temu „Mediji i sigurnost na društvenim mrežama“. Među prisutnima – skupštinski zastupnici. Ljudi koji bi trebali biti stub demokratije i javne odgovornosti. Ljudi izabrani da služe građanima, a ne da se skrivaju od njih.
I upravo tamo, na tom skupu, dogodilo se nešto naizgled nevjerovatno.
Zastupnica Fatka Kulenović (SDP USK) javno se usprotivila tome da istraživački novinar platforme Plenum.ba dobije akreditaciju za rad u Skupštini USK. Ne samo to – otvoreno je ucjenjivala. Na sjednici Kolegija Skupštine USK izjavila je da zastupnici SDP-a neće dolaziti na sjednice ako novinar dobije akreditaciju. A potom je svejedno sjedila za stolom na panel-diskusiji o slobodi medija. Kao da se ništa nije desilo. Kao da ucjena nije ucjena. (PROČITAJTE VIŠE OVDJE NA LINKU)
Dakle: ucjena novinaru – pa proslava slobode medija.
Zastupnik Emir Dautović (NES BiH) nije zaostao. U pauzi 37. sjednice Skupštine USK, održane 28. aprila, u prisutnosti zastupnika Šuhreta Fazlića (Narod i Pravda), istraživačkom novinaru Plenuma rekao je direktno: neće mu dostaviti izvještaje o utrošku 11 miliona konvertibilnih maraka u Sportskom savezu USK. Savez koji se finansira isključivo iz javnog budžeta – iz džepova građana. Novac koji nije njihov, nego naš. A javnost nema pravo znati kako se troši – bar ne prema Dautovićevom mišljenju. (PROČITAJTE VIŠE NA LINKOVIMA: LINK_1 - LINK_2 - LINK_3 - LINK_4 - LINK_5 )
Apsurd je potpun.
Ljudi koji su sjedili za stolom na skupu o slobodi medija – istovremeno su radili sve da tu slobodu onemoguće. Jedan blokira novinara da uđe u instituciju. Drugi odbija dati podatke o javnom novcu. Oboje to rade otvoreno, bez trunke stida. I oboje pritom govore o demokratiji i vladavini prava. Licemjerje rijetko viđeno čak i na ovim prostorima.
Ovo nije politička razlika u mišljenjima. Ovo je pritisak na novinara koji radi svoj posao. Ovo je odbijanje javne odgovornosti od strane ljudi koji žive od javnog novca i upravljaju javnim institucijama. U normalnoj državi, ovakvo ponašanje imalo bi posljedice.
Akreditacija nije privilegija – ona je pravo. Izvještaji o utrošku budžeta nisu poslovna tajna – oni su zakonska obaveza. Transparentnost nije usluga koju vlast čini građanima – to je minimum koji im duguje svaki dan, a ne samo na svečanostima.
Sloboda medija ne ugrožava zastupnike koji rade pošteno. Ugrožava samo one koji imaju razlog da se boje novinara. A strah od jednog istraživačkog novinara i jednog upita o 11 miliona maraka – govori više nego bilo koja izjava data za kameru.
Pitanje za građane USK: šta se krije iza te bojazni?
